Postoje dani u politici koji zauvijek ostanu upisani ne zato što su veliki, nego zato što su mali. Sićušni, kukavički, bezdušni. Petak, 11. travnja 2025. godine jedan je od takvih dana. Hrvatski sabor – institucija koja bi trebala biti čuvar identiteta, dostojanstva i narodnog pamćenja – odbacio je prijedlog da se uvrsti dan sjećanja na Oca domovine dr. Antu Starčevića kao spomendan u Republici Hrvatskoj. Ne zato što nije bilo prijedloga. Bilo ga je. Ne zato što nije bilo obrazloženja. Bilo je i više nego dovoljno. Nije uvršten jer oni koji sjede u sabornici – ti privremeni stanari tuđeg znoja i žrtve – nisu dorasli veličini onoga o kojem se ovog petka odlučivalo.
Glasovalo se o zakonu koji regulira blagdane, spomendane i neradne dane u Republici Hrvatskoj. I sve je bilo po brzom postupku. Jer što je to drugo nego brzinska reforma memorije, instantno uvođenje kolektivnog zaborava? Među zaključcima – jedan važan, jedan očit: uvođenje 23. svibnja kao Dana Oca domovine Ante Starčevića. I još jedan – ukidanje Dana antifašističke borbe, tog relikta jugoslavenske mitomanije, te njegovo premještanje na europski, civilizirani datum – 23. kolovoza, kada cijela Europa obilježava žrtve svih totalitarnih režima, uključujući komunizam. A Hrvatska, gle čuda, komunizam još uvijek mazi i tetoši kao razmaženo dijete bivše propale države.
Rezultat? Odbijeno. I to ne preglasavanjem, nego gotovo sramnim prešućivanjem. Samo su 83 od 150 zastupnika uopće glasovala. Ostali – šute. Skriveni iza zavjesa procedure, mobitela i jeftine loše kave iz saborskog kafića. Njihova šutnja svjestan je bijeg od odgovornosti. Povijest pamti i one koji šute.
Od onih koji su glasovali, 68 ih je bilo protiv. Gotovo svi iz vladajuće većine. HDZ – ta stranka koja se voli predstavljati kao čuvar državnosti, kao moderni nositelj „demokršćanskih vrijednosti“ – bila je kompaktna u odbijanju, zajedno sa svojim koalicijskim fikusima. „Demokršćani“, kažete? Nema tu ni „demokracije“, ni „kršćanstva“. Samo kalkulantski cinizam političkih menadžera i birokrata u skupim odijelima, kojima je Starčević samo staro prezime iz udžbenika, ne i živa misao iz koje je niknula moderna Hrvatska.
Domovinski pokret, pak, glasao je „za“. I? Trebamo li im zahvaliti na tom glasu? Ne. Jer što vrijedi što ste glasali „za“, ako niste uvjetovali podršku vladi po toj osnovi? Ako možete uvjetovati za ministarske funkcije, mjesta u državnim agencijama i lokalne koalicije, zašto ne možete uvjetovati poštovanje prema Ocu domovine? A znaš zašto ne možete? Jer vam nije stalo. Jer znate trgovati, ali ne znate vjerovati. Jer nemate hrabrosti reći HDZ-u – ne može dalje bez istine o Starčeviću, o Ocu domovine. Umjesto toga, igra se jeftina politička pantomima: „glasali smo za“, ali nećemo dirati stabilnost većine. Važnije je nekoliko fotelja nego stoljeće borbe za hrvatski suverenitet, identitet i kulturu. To su pokazali i u onom trenutku kada su dogovarali većinu i nisu dirali Ministarstvo kulture i medija.
Ljevica? Ah, da. Blažena šutnja. Kad god se pojavi nešto što zadire u istinu o hrvatskoj povijesti, njih odjednom nema. Zanimljivo kako najglasniji zagovornici ljudskih prava i antifašizma šute kad se treba priznati uloga čovjeka koji je još u 19. stoljeću sanjao slobodnu, samostalnu Hrvatsku. Čiji su ideali smatrani liberalni u svoje vrijeme. Za njih povijest počinje 1945. i završava 1990. Sve prije i sve poslije – magla. Ili, bolje rečeno, dio povijesti koji remeti njihovu dogmu.
No, hrvatski narod je ipak nešto i dobio ovog petka. Novi spomendan – za djecu ubijenu u Domovinskom ratu. Hvale vrijedno, svakako. Sva sreća da to nismo čekali više od 200 godina kao što još uvijek čekamo spomendan dr. Anti Starčeviću. Ali pitam se zašto baš sad? Baš kad dolaze lokalni izbori. Sve to djeluje kao diverzija. Kao da su rekli: evo vam jedan spomendan, a vi se nemojte previše buniti oko ostalog. „Politička kompenzacija“ za one lakovjerne domoljube, u podoban trenutak, i to u najprizemnijem obliku.
No, sve to ne bi bilo toliko tragično da nisam tijekom svog mandata u Saboru pokušavao, na sve dostupne načine, da se 200. obljetnica rođenja Oca domovine uzdigne iznad dnevnopolitičkog. Želio sam da se napokon u Hrvatskom saboru oda počast na pravi način pa sam uputio u proceduru izmjenu zakona kojom bi Otac domovine dobio svoj spomendan, pripremio presjek njegova života i izložbu te organizirao okrugli stol na temu njegova političkog djelovanja. Na prijedlog izmjene zakona Vlada RH se nikada nije očitovala, ali danas je jasno dala do znanja što misli o dr. Anti Starčeviću. Kao zamjenik predsjednika New Directiona – uglednog europskog konzervativnog think-tanka – u dogovoru s Davorom Dijanovićem objavili smo njegov rad “Politička misao Ante Starčevića u svjetlu modernih europskih integracija” u kojem se jasno i nedvosmisleno zaključuje kako Starčević nije zastarjeli relikt, nije kostur iz arhiva, već misao koja i danas ima što reći. U vremenu rastućeg “europskog suverenizma” ili kako ga voli AP nazvati “modernog suverenizma”, u vremenu borbe za očuvanje identiteta unutar nadnacionalnih struktura, Starčević je možda aktualniji no ikada. Ali to naši političari ne razumiju. Svaki zastupnik je dobio rad Davora Dijanovića tijekom prošlog saziva, ali, sudeći po današnjem glasovanju, nisu ga ni pročitali. Ili su ga pročitali – i u njemu prepoznali vlastitu sramotu. Možda su se prepoznali kao “slavoserbi” kako ih je Otac domovine prozvao.
Ne može se izgraditi budućnost bez poštovanja prema onima koji su sanjali slobodu dok su drugi klečali pred stranim moćnicima. Starčević nije bio savršen – ali je bio čist. Bio je hrabar, jasan, dosljedan. To mu nikada nisu oprostili. Njegova je misao bila previše slobodna za okvire Partije, previše nacionalna za internacionaliste, i previše moralna za današnje činovnike i eurobirokrate.
Danas, Hrvatski sabor nije glasovao samo protiv jednog prijedloga. Glasovao je protiv vlastite savjesti. Protiv temelja iz kojih crpi vlastiti legitimitet. Glasovao je protiv pamćenja. I to se neće moći oprati ni milijunima kuna iz proračuna, ni “komunikacijskim strategijama”, ni PR-om koji, po običaju, dolazi s istom idejom bešćutne distance prema stvarnosti.
Sramotno je da se predsjednika Sabora mora podsjećati na datume vezane uz Starčevića. Sramotno je da država, koja je nastala u krvi i snu o slobodi, danas odbija priznati vizionara koji je taj san prvi artikulirao. Sramotno je da se vlast pretvara da vodi zemlju, dok zapravo vodi samo vlastite karijere.
Ali povijest pamti. Ne po mandatima. Ne po ministarstvima. Ne po saborskim plaćama i dnevnicama. Pamti po tome tko je bio tamo kad je trebalo ustati. I tko je šutio kad je trebalo viknuti.
Dr. Ante Starčević nije izgubio ovog petka. Izgubili su oni koji su se odrekli njega. I neće ih pamtiti nitko, osim povijesti – a ona zna biti nemilosrdna.
