Diplomacija je izvanjska politika. Ona nastoji narod i državu usrećiti sredstvom drugih naroda i država. Kako u državi stoje obitelji medjusobom, tako u svijetu stoje države medju sobom.
Od kako Rimljani prevariše Sabince pa sve do carstva, počev od komada kužne baretine, koji je s vremenom postao i pozvao se Rimom, do osvojenja cijeloga poznatoga svijeta, oni ne podložiše nijedan narod prvim udarcem, ni jedan narod ne zasužnjiše prije nego li ga pokvariše, prije nego li u njemu raskolništvo zametnuše, prije nego li si u njemu prijatelja stekoše. Nitko ne učini, koliko Rimljani, a nitko ne učini vlastitom šakom manje nego uprav oni. Kod Rimljana za slobode bijaše diplomacija na vrhuncu savršenstva.
Načelo je diplomacije: ako se s kime ne možeš okoristiti, nastoj da od njega barem štete ne trpiš. Korist je za diplomaciju sve, a vjera, poštenje ništa. Ona je upućena na vječno spletkarenje od nužde.
Diplomacija upropasti plemenite Poljake, podreza krila narodnom životu svih naroda, koji mnijahu, da je korisno samo ono, što je pošteno. Diplomaciji je bo sve pošteno, što je korisno.
U opće kad se ljudi puste zanijeti na krilih želje, pa počnu stvari za onakove izdavati, kakove da budu oni žele, i o diplomaciji se pojavljuju razni sudovi, i u njoj nalazi svatko, što mu je milo, kako u mjesecu zaljubljena udovica vidi dvoje zaljubljenika zagrljenih, a Star župnik crkvu sa dva tornja.
Za usrećiti narod poiitika treba da je odijeljena od diplomacije. Nema žuče i sigurnije propasti po državu, nego ako se one dvije pomiješaju. Nije se bojati, da će diplomacija prigrliti sredstva i svrhu politike, nego da politika prigrli težnju i sredstva diplomacije.
…
Čim je država jača i bogatija, time se više do njezinih riječi i vani drži, time joj je lakša i uspješnija diplomacija. A Hrvat kaže: u bogata gospodara i goveda pametna; siromah bogatu poruga.
Čim se države od jedne mogu većoj koristi nadati time su joj priklonije, po onoj narodnoj: na golu kost ni pašče ne: gleda; oko meda se inuhe roje.
Što pokvari diplomacija, to moraju narodi snositi, po onoj narodnoj: što telad zamuti, to goveda piju.
…
Mi mnijemo, da nijedan narod sam ne uživa svoju sreću, i da ih nijedan sam ne trpi svoju nevolju, nego da u obi udioništvuju i ostali narodi. Za to, kako se radujemo mad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih. Od nijednoga ne pitamo više nego li smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za sebe držati. Kako nam se Hrvatstvo svršuje iza posljednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratimstvo prestaje iza posljednjega naroda.
Svačija nam je narodnost naj većom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumijevamo: neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu narodda i to bez nepravedne štete drugih. Nepravedno nam je sve i samo ono, čime se vrijedja ugovor bilo sklopljen na korist stranaka, bilo sklopljen na temelju općenita razuma.
-fragmenti uvodnika objavljen 19. listopada u Pozoru