Motto:
Ti si Bane sve ufanje naše,
Ti si sami naše utočište,
Ti naš uvijek, mi u vijeke Tvoji
Ti naš otac a mi djeca Tvoja.
Jošte jednom: živio nam Bane!
Piju vino do dva pobratima
Baš u Zadru gradu bijelome,
Jedno ti je Ličan Milovane
A drugi je Dalmatin Dragija
Kada li se ponapiše vina,
Pobratim je pobri govorio,
Baš Dragija pobri Milovanu:
Slušaj pobro čuda golemoga,
Što ja vidjeh u nedjelju svetu.
Prije zore i bijela dana:
Vidio sam preko Velebita
Bor zeleni pružen do oblaka,
Koji je svoje razvio ogranke
Preko vaše Like i Krbave,
Preko naše zemlje Dalmacije
I još dalje neg oči dopiru,
Da im nije kraja ugledati.
Na tom boru mirisavo je Cvijeće,
Ruže, pobro, različite boje,
Po boru se zelenomu viju,
Viju, bi reć, da ga cijelivaju.
Jata lete sa sve četir strane,
Jata lete sivih sokolova
Pa medj’ ružam na borovih granah
Viju gnijezda za sve sokolove
Klanjajuć se zvijezdi i mjesecu.
Vrane, čavke, crne kukavice,
I gavrani lete na sve strane,
Graču, bježe daleko od bora.
Bor zeleni pod oblak se vije,
I na njemu gnijezdo sokolova
Na vrh bora vijenac se razvija,
Čudna čuda, bogom pobratime
Tko bi nam ga tumačit umio? — —
Nasmjehnu se Ličan Milovane.
Nasmjehnu se pa zaplaka gorko,
Ne od tuge nego od radosti. —
Roni suze niz junačko lice;
Jedva junak kroz plač progovara
Od sada će Lika i Krbava
Dalmacija sva do Dubrovnika
A Hrvatska bar do Une rijeke
Slavonija do Bosne ponosne
I sva Kranjska do Ljubljane grada
A Štajerska do Gradca bijeloga
Biti, pobro, jedna domovina.
Bog pomozi, da čim prije bude!
Bor zeleni koga si vidio
Baš u Lici s onkraj Velebita,
Ono ti je naša kruna svijetla,
I gospodar od zemlje Hrvatske
Slavonije i sve Dalmacije. —
Ono ti je Jelačić Josipe
Sada bane naše domovine.
Njegovi se djedi porodiše
U Bužimu u srijed Velebita.
Dakle Lika kolijevka im biše,
Lika, da ju tako Bog pomogo,
Kako ju je do sad ostavio.
Kad junaci biše poštovani
Poštovani i još nadareni
I od kralja i od domovine.
Za junačka svoja osjećanja,
Kad braniše kralja, domovinu,
Svetu vjeru i svoje ognjište,
To u ona bi vremena zlatna
Kojih danas kod Ličana neima
Kod Ličana ni kod ijednoga,
Kog ilirska rodila je majka,
I koj nije rod iznevjerio —
Djedovi mu dobiše imanja,
Plodne njive, velike livade,
Lijepa sela, bogate varoši
I još k tomu prevelike časti;
Da rod brane, braćom upravljaju
I zaslužno uživaju blaga.
Tad od mora pa do vode Mure
Od Ljubljane pa do Jaica grada
Biše, pobro, naša domovina.
Tada su se braća poznavala,
I ljubila kako braća prava.
Rascijepi se naša domovina,
Rastrga se hrvatsko kraljevstvo: —
Na tri strane, naše ljute rane!
Sve od Mure do Karlovca grada
Osta pobro pod krunom Ugarskom,
Koju naši djedovi braniše,
I nju braneć svoju izgubiše;
Od Karlovca do sinjega mora,
Odsudi se na vječno oružje
Bez pomoći i nade spasenja
Da rod čuva ne prot neprijatelju
Već prot svomu bratu rodjenomu
Prot Hrvatu i Bošnjaku, brate; —
A Hrvatska od vode Korane
I sva Bosna do Mostara grada
Turčinu se dade za jabuku; —
Od tuda smo pobro zaplakali
I kukali do današnjeg dana:
Al ne ćemo, ako Bog da, dugo.
Bog će dati pa će bolje biti.
Puno riječi kod vina, sramota:
A malo je razgovor junački. —
— Da idemo k boru zelenomu.
Ruže one i mirisno cvijeće,
Koje bora ljubi i cjeliva,
Ono su ti lijepe krijeposti,
Koje rese Jelačića bana:
Prva krijepost ljubav svete vjere:
A druga je ljubav roda svoga,
Treća mudrost, koja prva vlada,
A četvrta jakost je muževna,
Peta krijepost pravednost je sveta:
Za što, pobro, da druge brojimo
Tko li će ih moći izbrojiti? —
Sretan čovjek, koga one rese,
Sretan narod, komu taj gospodi
Sretni li smo, milom Bogu hvala,
Kad dobismo Jelačića bana!!
Što se bore diže pod oblake,
I na njemu gnijezdo sokolova:
Ono bane našu domovinu
Na vrhunac podiže blaženstva,
Na vrh sreće, slave i junačtva.
Onaj vijenac, koga si vidio
Vrh resiti bora zelenoga:
Ono narod naše domovine
Zahvalnoga roda ilirskoga,
Plete vijenac iz zelen lovora.
Pa ga meće na čelo junačko
Jelačiću banu hrvatskomu.
Vjenča bana, ruke mu cjeliva.
Za tolike dare i milosti — —
Kad iz ropstva svoj narod izbavi —
Što si pobro ogranke vidio
Razgranjene po boru zelenom;
Ono ti je Jelačiću bane,
Junačke je raskrilio ruke,
Pa u krilo i naručje svoje
Zove braću. da se cjelivaju,
I ljute im da izliječi rane.
Ona jata sivih sokolova,
Koja lete boru na ogranke,
Ono su ti naša braća vjerna,
Koja hrle pozdraviti bana
I svoje mu razaviti rane.
Što sokoli jedno gnijezdo viju
Jedno gnijezdo za sve sokolove:
Ono ti je jedna damovina
Samo jedna za svu braću našu
Koju će nam sakupiti bane.
Pobratime Dalmatin Dragija,
Dobri glasi, pobratime dragi,
Dobri glasi a bolje ti bilo!
A kada nas postiže sudbina
Gorka sudba, ljute rane naše:
Branit ćemo našu domovinu
Pod zaštitom našeg dobrog kralja
I njegova namjestnika bana
Bog nam, pobro, oba poživio!
Što si, pako, sokole vidio
Klanjati se zvijezdi i mjesecu,
Ono će se hrvatsko kraljevstvo
Podignuti u svojoj sjajnosti
Pod zaštitom našeg dobrog kralja
Ferdinanda, da ga Bog živio!
Uskrsnut će i opet će biti
Strah i trepet svakomu dušmanu.
Od istoka do zapada sunca,
Od poldneva do hladnog sjevera.
Pa od sad će na našem barjaku
Mladi mjesec i zvijezda se sjati
Sveti ostanak naših pradjedova.
A zvijezda će staze nam kazati.
Po kojih se prava sreća stiže:
Sve za Boga i dobroga kralja
I za svoju lijepu domovinu,
A što vrane, kavke, kukavice
I gavrani lete na sve strane:
Ono bježe naši krvoloci,
Koji su nam krvcu ispljali
Dugo vrijeme do današnjeg dana,
A sad kane odsjeći nam glavu,
Bježe, pobro, ne bilo im traga!!
Kad vidiše takvoga junaka,
Kakav nam je Jelačiću bane
Koga pjeva, slavi, blagosivlje
Sva Hrvatska, malo i veliko,
On nas ljubi kano dušu svoju.
Još dušmani vide i žaluju,
Da se danas mi braća ljubimo
I za braću pravu poznajemo,
Pa ne damo da nam gospodare
Niti Švabe, Turci ni Magjari,
Već mi ćemo krojiti pravicu,
Mi ravnati našu braću milu.
A što grakću vrane i gavrani,
Ono viču dosadanja gospoda
Koja su nas derat pomagala.
Oni ti se prinemažu pobro,
I uzimlju slike svakojake
Sada lava. sada bijesna vuka,
Sad lisice; a psi su ti pravi.
Jedni vele, da će gore biti,
Nego do sad pod noktim njihovim,
Kad se s našom braćom siedinimo,
S pravom braćom, slobodnim Hrvatim,
U Zagrebu i okolo njega.
Ne vjeruj im, jer u zo čas po te.
A kad vide da to ne pomaže,
Onda lažuć dobra obećuju,
Da će oni odsad bolji biti.
Ne vjeruj im, jer ti o glavi rade.
Drugi straše, tko se strašit dade
Jer se groze psovkom i tamnicom,
Još vješalim, šibam i soldatim,
Da će poklat sve nas do jednoga.
Ne vjeruj im; jer ćeš naopoko.
Groze nam se a boje se sami,
Za opaka svoja djelovanja.
Jer kada se nam otvore oči
I našemu milostivom kralju,
Niih će biti sva vješala puna.
Tako, pobro, jer su zaslužili
Što varahu Boga i cesara
I u našoj kupaše se krvi.
Mi smo vjerni našem dobrom kralju,
I za njeg smo umrijeti pripravni;
Al ne ćemo imat krvoloke.
Neka viču, što je njima drago,
Mi ćemo se s braćom sjediniti
S našom braćom i Jelačić banom.
A krvnici nek plaču za plijenom —
Za životom hrabra graničara.
S kojim su se po volji igrali.
A već neće milom Bogu hvala.
Ovo budi vranam i gavranim
A živili naši oficiri
Koji su nas bratski milovali
I njima je ogranulo sunce. —
Da živio. Jelačiću bane,
Diko naša, štitu domovine!
Jasna zvijezdo na našemu nebu
Spasitelju svojega naroda,
Slavnog svoga, al bijednog naroda;
Jednu čašu a u Tvoje zdravlje
Brat Dalmatin u studenoj stijeni
Pije vapeć: da živio bane!
A sin lički u svojoj nevolji
Rukuje se sa braćom ostalom
Moleć Boga: živio nam bane.
Željni dane osvani nam brzo.
Sunce naše skoro. nam ograni,
Majko naša, djece se spomeni.
Mili brate, smiluj se na bijedne,
Na robove bijedne graničare.
Smiluj nam se, pomozi nas bane
Jer smo, oče, u nevolji teškoj.
Ti si, bane, sve ufanje naše
Ti si sami naše utočište,
Ti naš otac a mi djeca tvoja.
Jošte jednom: živio nam bane!
