Sa svijeh strana velike Slavije
Crni oblaci čeznu, tmine bježe:
Samo tebi žarkog sunca nije,
Velebitu tebe još mrak veže!!!
Oj gdije si ti, o zoro čekana
Kano sunce od ovijeh krajeva,
Gdje su tvoja lica obećana,
Zašto željno tvoj obraz ne sijeva?!
Noć još tamna svigdje vlada i tmina,
Nije glasa jošte danu bijelom,
S ovaj i s taj kraj tvojih planina
Sve još stenje pod maglom debelom!
Oj hoćeš li jednom rasvijetliti
Naše kraje, božanska gospoje,
Hoće li nam jedan put donijeti
Danak bijeli, zoro, lice tvoje?!!
Hoćeš, hoćeš, uvjeren sam, mila,
Razagnati te paklene tmine,
Hoće traci tvoga rumenila,
Učiniti, da nam sunce sine.
Hoće, hoće Tve oči sunčane
Skoro slijedit Danicu, ljubeznu,
I rasvijetit sve — ilirske strane.
Koje u mrklom dosad mraku čeznu.
Složnoj braći posla koliko je.
Koje vrijeme, koji teški trudi!
Kad podići svi skupa nastoje,
Jedan zlotvor što poruši, hudi?
Koliko je tebi treba više
Za u neslogi dignut, zoro mlada,
Ono što svi nemilo srušiše
I ostanke jošte ruše sada?!
Ne budi ti dakle m’a ljubezna,
Protivnika do tv’ih ogovora;
Koj te kudi, stanje tvoje ne zna,
Koji znade, slaviti te mora.
I čim do sad tamnije ti je lice,
Tijem će biti na skoro sjajnije,
Nije, mila, u tebi krivice;
Bez zapreke ništa ovdi nije.
Poznato je, krasna zvijezdo, svima,
Da sram biše reći Dalmatina
Domovinu da on svoju — ima,
Da ga Slava slavskog rodi sina.
A gledj’ sada, gledj’, ljubezna seko,
Kak Dalmatin drži si za diku;
Što ilirsko usiso je mlijeko
Što ima majku Slaviju veliku.
Nu i u napredak, kad ti obraz sviti,
Nastoj braću složiti rodjenu,
Smutnje, i zlobe u pako baciti
I dobu nam dovesti žudienu.
Da, što Bog nam dade, uzdržimo,
Naše pravo, da kod nas ostane,
Da se braća bratski zagrlimo,
Da nam brže bijeli dan osvane.
A tijem riječi male ove moje
Koje šaljem u srce si stavi:
Bratac pozdrav ovu poslao je
Seki — u znak iskrene ljubavi.
A. V. Rastevčić – Žitničanin
