Posao teški slomio je
Tijela uda sva u meni,
Da za dugo od nevolje
Medju živim bit ne scijeni!
Dokle tijelu, da se vrati
Mir i pokoj izgubljeni,
Vidiv pčele cvijetiće brati
Po granate lipe sjeni;
Tijelu omili hlad debeli
Slavske lipe od ogranka;
Duša usrijed njeg zaželi
Tebe grlit bez prestanka.
S gnijezda mnogih pjesni ugodne,
Ka na lipi stoje gori,
Čujem pieti ptice srodne —
Dok mi oči san zatvori.
Tijelo trudno mirno veće
I bez čuti mirno leži;
Al ma duša spavat ne će
Na te misli, k tebi teži;
Misli rajskom u pokoju
Na negdašnju jedva sijenu
I na možnost, majko, tvoju —
Al se radost brzo okrenu — —
Vidjeh sred sna najgorjega,
(Predam brojeć te strahote)
Da u gnjevu vlast višnjega
Tebe i ime tve mi ote
I u tamnicu tešku baci,
Gdje do vjeka broji dane
Bez da ikad sunca traci
K tebi dopru dan ti svane !
I koj do sad tebe slijedi
Na dnu mrklog tog ponora,
Oj nemile zapovjedi!
Uništit se s tobom mora.
Gdje ste sada, braćo mila,
Gdje ste, vijerni svećenici?
Ne čujete ljutog cvila
Slavne majke u tamnici? — — —
Glas velik se razlijego je
Oko tebe sa svijeh strana,
Sagriješenje da još tvoje,
Ne zasluži ovijeh rana.
Sada blagu nadu goji
Pokajanu i nevinu
Milostivo da dostoji
Višnji oprostit svu krivinu.
Al jao! nada zla i mene
Ko i sve je prevarila,
Ka je iz dobe neizmjerene
Nevjerna ka i sad bila!!
Ah! i medj nam (Višnji ukloni!)
U najvećoj bludnji mjeri
Jedan drugog davi, goni;
Ne već ljudi, nego zvijeri…
Otac sina satrt gleda,
Sin svog otca pod mač svija,
Brat se bratu branit ne da,
Svoj svojega smrtno ubija.
Motrit stadoh sad iz nova
Sve u pogubi i u smeći,
Što no prije ne vjerova
Usiljen sam bio reći:
Da riječ mudrijeh, ka do sada,
Traja mnogijeh od godina’,
Udes svijetom da ne vlada,
Nit je bila — nit je istina.
To htijah izreć u istinu,
Nu se zbudih iznenada; — — —
Al kakov me novi obsinu
Prizor, mila, gledaj sada.
Niti traga nije boju,
Smutnje u dno pakla bježe,
Kćeri, sine, braću tvoju
Sveti savez sloge veže.
A ugledah tvoje lice,
Od sunčanog ljepše vele,
Sijat cvijeće i ružice
Ko što ih tvoja djeca žele.
Zorka, kćerka poljubljena
Jedva stobom što s’ sastanu
Kratka tmina projde i sjena
A bijeli nam danak svanu.
Tijem san ovaj, o gospoje,
Koga ja se slat ti usudih,
Primi u nježno krilo tvoje
I milosno daj razrudi:
Da moj san od tebe visi
Jer duša je moja u tebi
Pače moja duša ti si
Ja bez tebe ništ po sebi.
– A. V. Rastevčić
“Danica”, br. 15, 1845. godine
