Oj jesi li ti moj Soline,
Nedobitan koj si prkosio
Lukavštini svih Grka smionih.
I svoj sili Rima ohologa.
Je li ovo danas stanje tvoje,
Tvoja možnost, tvoja veličina? —
Gdje su sgrade tvoje ponosite
Gdje su pjesme slavodobitnika,
Gdje veselja, ka u tebi biše,
Gdje množ hrabra tvojih je sinova.
Gdje je kolo u tebi gospoja!
Reci meni, moj gizdavi grade,
Reci meni, kruno Ilirije —
Vajme meni! s kim tužan govorim,
Koga pitam, ko mi odgovara!
Gdje sam bijedan, što je oko mene!!
Nije grada, ne zna se za njega!!!
Vjetar nosi riječi, gdje s Soline.
Nazad vraća: Solina ti nije!!
Tjera uzdahe: jao moj Soline,
Vraća: jao slavo Ilirije!!
Ćuk se evo leže i jejina
Gdje je bilo prestolje nekada,
Sove gadne rasprostiru glase,
Gdje bi čuti pjesme od junaka.
Stado gazi prosto kamenje,
Gdje igraše u kolu gospoje,
Tjera čoban od stada kurjake,
Kud hodaše slavodobitnici,
Vodeć roblje, pjesme pjevajući
I plijen bogat iz Rima bijeloga
Noseć, i iz grčkih pokrajina.
Sve ‘e srušeno, svega je nestalo.
Ne bi tu grad, to je pustoš vična!!
Oj usliši, veseli čobane
Bratsku molbu, koju šaljem tebi:
Nemoj, brate, hladnu vodu piti,
Koja izvire u toj okolici,
Nemoj piti ni napojit stado;
Već ju pusti da prosto žubori.
Nij’ to voda, već krv braće tvoje!
A ti teci, vodico studena,
Peri kosti ilirskih prvaka,
Briši suze rascviljenih majka,
Jauk slušaj mile braće moje.
A. V. Rastevčić
Ulomak veće pjesme iz Zore Dalmatinske, 1844. godina. br. 2.
