Gradska vlast odnosno “politička platforma” Možemo uspostavila je zatvoreni krug upravljanja javnim novcem i prostorima kroz ustanovu Pogon. U tim se javnim prostorima neometano odvija radikalna komunistička indoktrinacija dok se iz proračuna slijevaju stotine tisuća eura odabranom krugu ljudi.

Ustanova Pogon služi kao savršen primjer političke institucionalne otimačine i normalizacije radikalnih komunističkih sadržaja o trošku poreznih obveznika. Dok se u javnosti stvara dojam oštrih kriterija za sve što odiše hrvatskim identitetom takozvana “Zagrebačka škola komunizma” koju organizira “Revolucionarni komunistički savez” dobiva otvorena vrata i prostor za političko kadrovsku edukaciju. Postavlja se ključno pitanje zašto se javnim novcem i gradskim resursima financira zatvoreni krug koji proizvodi radikalni kadar koji nedvosmisleno radi na ukidanju upravno-pravnog poretka u Hrvatskoj. Takvi dvostruki standardi otkrivaju pravu prirodu vladajuće ideologije. Građani Zagreba imaju pravo znati tko točno pije a tko plaća u ovom ideološkom inkubatoru.

Politički okvir i odgovornost vlasti

Mreža organizacija civilnog društva organski je srasla s trenutnom vlašću u Zagrebu. Politička opcija Možemo preuzela je administrativnu moć te izbrisala granice između neovisnog aktivizma i formalnih političkih operacija. Njihov uspon izgrađen je na obećanjima o transparentnosti i borbi protiv korupcije. Stvarnost jasno pokazuje stvaranje potpuno novog oblika klijentelizma. Isti ljudi koji su osmišljavali i osnivali institucije kroz građanske inicijative danas sjede u Gradskoj skupštini i izglasavaju proračune za te iste institucije. To otvara ogromna pitanja o sukobu interesa i netransparentnoj alokaciji javnih resursa.

Arhitektura ustanove pogon i ljudi iz sjene

Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade poznat kao “Pogon” osnovali su Grad Zagreb i Savez udruga Operacija Grad. Ključni mrežni arhitekt ove priče je Teodor Celakoski. On danas obnaša dužnost potpredsjednika Gradske skupštine Grada Zagreba i glavni je strateg platforme Možemo. Uz njega tu je i zastupnica u Skupštini Marijana Rimanić. Oboje imaju duboke povijesne veze s udrugama koje čine temelj ovog sustava. Time je stvorena savršena ideološka i upravljačka simbioza u kojoj politika financira scenu a scena generira političku podršku.

Ravnatelji i obrasci odlučivanja u zatvorenom krugu

Sustav zahtijeva lojalne kadrove kako bi funkcionirao bez vanjskih smetnji. Dugogodišnja ravnateljica Pogona Janja Sesar organski je proizvod te iste “nezavisne scene”. Ona je uz vođenje ustanove obnašala i funkciju predsjednice udruge Kurziv te predsjednice Upravnog odbora Zaklade Kultura nova. U Upravnom vijeću Pogona izmjenjuju se istaknuta lica civilne scene poput Miljenke Buljević i Matije Mrakovčić. Miljenka Buljević istovremeno je i izabrana predsjednica Vijeća Gradske četvrti Gornji grad Medveščak ispred platforme Možemo. Udruge u praksi upravljaju ustanovom koja im potpuno besplatno dodjeljuje prostor financiran novcem zagrebačkih poreznih obveznika.

Normalizacija radikalizma i škola komunizma

Ovakav monopol nad gradskom infrastrukturom omogućuje radikalnim elementima nesmetano djelovanje. U Pogonu se tako vikendima slobodno organizira “Zagrebačka škola komunizma”. Njihov cilj, kako oni kažu, je političko kadrovska edukacija s naglaskom na marksističku ekonomiju. Organizatori otvoreno uče polaznike isključivo tome kako se smjestiti u hijerarhiju i kako jezik koristiti kao oružje. Sve nepodobne društvene pojave nazivaju fašizmom dok pod zastavom antifašizma pravdaju vlastitu autoritarnost. Ovdje se mladi ljudi treniraju za potpunu ignoranciju stvarnosti i ponavljanje tuđih fraza.

Dvostruka mjerila i posljedice za javni interes

Komunizam u Hrvatskoj predstavlja izuzetno surovo povijesno iskustvo o kojem brojne obitelji svjedoče. Unatoč tome radikalni se sadržaji prodaju pod krinkom naprednog mišljenja i izravno financiraju javnim novcem. S druge strane opravdano se nameće dojam da svaka inicijativa koja njeguje hrvatski identitet prolazi kroz najstrože moguće provjere i nailazi na zatvorena vrata u Gradu. Građani su prisiljeni gledati kako se iz gradskog proračuna održava infrastruktura za regrutaciju usko profiliranog ljevičarskog kadra. Takva praksa direktno ugrožava javni interes i svodi gradske prostore na ekskluzivni klub istomišljenika. Obrasci su vrlo jasni i nesumnjivo ukazuju na potpuno potčinjavanje javnog dobra stranačkoj ideologiji.

Javni novac u službi političkih inkubatora

Službena dokumentacija ustanove Pogon otkriva duboko umreženi sustav u kojem se prelijevaju stotine tisuća eura javnog novca. U prvoj polovici 2025. godine Pogon je ostvario više od 333 tisuće eura prihoda izravno iz proračuna Grada Zagreba što čini ogroman dio njihovih ukupnih sredstava. Vlastiti prihodi ustanove potpuno su zanemarivi. Dok se gomilaju financijski manjkovi i vrše korekcije vezane uz europske projekte uvode se pravilnici o jednostavnoj nabavi. Novi pravilnik iz 2025. godine omogućuje ravnateljstvu direktno pogađanje poslova do iznosa većeg od 26 tisuća eura samo s jednim odabranim subjektom. Sve se to događa bez javnog otvaranja ponuda i bez apsolutno ikakvog prava na žalbu.

Zagrebačka vlast predvođena platformom Možemo duguje građanima puno objašnjenje za ovu legaliziranu političko-interesnu mrežu. Institucionalno pokroviteljstvo nad ustanovama koje služe kao inkubatori za radikalni komunistički kadar i privatni bankomati odabranih udruga mora pod hitno prestati. Ne možemo zatvarati oči pred dvostrukim mjerilima i činjenicom da porezni obveznici poslušno financiraju vlastitu ideološku kolonizaciju. Naš grad hitno treba apsolutnu transparentnost te jasne kriterije upravljanja i striktni nadzor. Vladajući moraju preuzeti potpunu političku odgovornost za pretvaranje javnog prostora u poligon za širenje mržnje prema tržištu i slobodi izbora.

Ono što očekujem od grada da odgovori jest:

1. Zašto Grad Zagreb, na čelu s Možemo, dopušta i financira održavanje radikalnih komunističkih edukacija u javnim ustanovama?
2. Je li “Revolucionarni komunistički savez” platio najam prostora za održavanje svoje škole i koliki je točno bio taj iznos?
3. Tko će snositi političku odgovornost za to što ljudi iz gradske vlasti kreiraju proračune za institucije koje su sami osnovali?
4. Koji su točno umjetnički razlozi zbog kojih Pogon može dodjeljivati poslove bez javnog natječaja i bez prava na žalbu?

The post Anatomija ideološkog monopola i radikalnog komunizma u srcu Zagreba appeared first on Marko Milanović Litre.

Postoje dani u politici koji zauvijek ostanu upisani ne zato što su veliki, nego zato što su mali. Sićušni, kukavički, bezdušni. Petak, 11. travnja 2025. godine jedan je od takvih dana. Hrvatski sabor – institucija koja bi trebala biti čuvar identiteta, dostojanstva i narodnog pamćenja – odbacio je prijedlog da se uvrsti dan sjećanja na Oca domovine dr. Antu Starčevića kao spomendan u Republici Hrvatskoj. Ne zato što nije bilo prijedloga. Bilo ga je. Ne zato što nije bilo obrazloženja. Bilo je i više nego dovoljno. Nije uvršten jer oni koji sjede u sabornici – ti privremeni stanari tuđeg znoja i žrtve – nisu dorasli veličini onoga o kojem se ovog petka odlučivalo.

Glasovalo se o zakonu koji regulira blagdane, spomendane i neradne dane u Republici Hrvatskoj. I sve je bilo po brzom postupku. Jer što je to drugo nego brzinska reforma memorije, instantno uvođenje kolektivnog zaborava? Među zaključcima – jedan važan, jedan očit: uvođenje 23. svibnja kao Dana Oca domovine Ante Starčevića. I još jedan – ukidanje Dana antifašističke borbe, tog relikta jugoslavenske mitomanije, te njegovo premještanje na europski, civilizirani datum – 23. kolovoza, kada cijela Europa obilježava žrtve svih totalitarnih režima, uključujući komunizam. A Hrvatska, gle čuda, komunizam još uvijek mazi i tetoši kao razmaženo dijete bivše propale države.
Rezultat? Odbijeno. I to ne preglasavanjem, nego gotovo sramnim prešućivanjem. Samo su 83 od 150 zastupnika uopće glasovala. Ostali – šute. Skriveni iza zavjesa procedure, mobitela i jeftine loše kave iz saborskog kafića. Njihova šutnja svjestan je bijeg od odgovornosti. Povijest pamti i one koji šute.

Od onih koji su glasovali, 68 ih je bilo protiv. Gotovo svi iz vladajuće većine. HDZ – ta stranka koja se voli predstavljati kao čuvar državnosti, kao moderni nositelj „demokršćanskih vrijednosti“ – bila je kompaktna u odbijanju, zajedno sa svojim koalicijskim fikusima. „Demokršćani“, kažete? Nema tu ni „demokracije“, ni „kršćanstva“. Samo kalkulantski cinizam političkih menadžera i birokrata u skupim odijelima, kojima je Starčević samo staro prezime iz udžbenika, ne i živa misao iz koje je niknula moderna Hrvatska.

Domovinski pokret, pak, glasao je „za“. I? Trebamo li im zahvaliti na tom glasu? Ne. Jer što vrijedi što ste glasali „za“, ako niste uvjetovali podršku vladi po toj osnovi? Ako možete uvjetovati za ministarske funkcije, mjesta u državnim agencijama i lokalne koalicije, zašto ne možete uvjetovati poštovanje prema Ocu domovine? A znaš zašto ne možete? Jer vam nije stalo. Jer znate trgovati, ali ne znate vjerovati. Jer nemate hrabrosti reći HDZ-u – ne može dalje bez istine o Starčeviću, o Ocu domovine. Umjesto toga, igra se jeftina politička pantomima: „glasali smo za“, ali nećemo dirati stabilnost većine. Važnije je nekoliko fotelja nego stoljeće borbe za hrvatski suverenitet, identitet i kulturu. To su pokazali i u onom trenutku kada su dogovarali većinu i nisu dirali Ministarstvo kulture i medija.
Ljevica? Ah, da. Blažena šutnja. Kad god se pojavi nešto što zadire u istinu o hrvatskoj povijesti, njih odjednom nema. Zanimljivo kako najglasniji zagovornici ljudskih prava i antifašizma šute kad se treba priznati uloga čovjeka koji je još u 19. stoljeću sanjao slobodnu, samostalnu Hrvatsku. Čiji su ideali smatrani liberalni u svoje vrijeme. Za njih povijest počinje 1945. i završava 1990. Sve prije i sve poslije – magla. Ili, bolje rečeno, dio povijesti koji remeti njihovu dogmu.

No, hrvatski narod je ipak nešto i dobio ovog petka. Novi spomendan – za djecu ubijenu u Domovinskom ratu. Hvale vrijedno, svakako. Sva sreća da to nismo čekali više od 200 godina kao što još uvijek čekamo spomendan dr. Anti Starčeviću. Ali pitam se zašto baš sad? Baš kad dolaze lokalni izbori. Sve to djeluje kao diverzija. Kao da su rekli: evo vam jedan spomendan, a vi se nemojte previše buniti oko ostalog. „Politička kompenzacija“ za one lakovjerne domoljube, u podoban trenutak, i to u najprizemnijem obliku.

No, sve to ne bi bilo toliko tragično da nisam tijekom svog mandata u Saboru pokušavao, na sve dostupne načine, da se 200. obljetnica rođenja Oca domovine uzdigne iznad dnevnopolitičkog. Želio sam da se napokon u Hrvatskom saboru oda počast na pravi način pa sam uputio u proceduru izmjenu zakona kojom bi Otac domovine dobio svoj spomendan, pripremio presjek njegova života i izložbu te organizirao okrugli stol na temu njegova političkog djelovanja. Na prijedlog izmjene zakona Vlada RH se nikada nije očitovala, ali danas je jasno dala do znanja što misli o dr. Anti Starčeviću. Kao zamjenik predsjednika New Directiona – uglednog europskog konzervativnog think-tanka – u dogovoru s Davorom Dijanovićem objavili smo njegov rad “Politička misao Ante Starčevića u svjetlu modernih europskih integracija” u kojem se jasno i nedvosmisleno zaključuje kako Starčević nije zastarjeli relikt, nije kostur iz arhiva, već misao koja i danas ima što reći. U vremenu rastućeg “europskog suverenizma” ili kako ga voli AP nazvati “modernog suverenizma”, u vremenu borbe za očuvanje identiteta unutar nadnacionalnih struktura, Starčević je možda aktualniji no ikada. Ali to naši političari ne razumiju. Svaki zastupnik je dobio rad Davora Dijanovića tijekom prošlog saziva, ali, sudeći po današnjem glasovanju, nisu ga ni pročitali. Ili su ga pročitali – i u njemu prepoznali vlastitu sramotu. Možda su se prepoznali kao “slavoserbi” kako ih je Otac domovine prozvao.

Ne može se izgraditi budućnost bez poštovanja prema onima koji su sanjali slobodu dok su drugi klečali pred stranim moćnicima. Starčević nije bio savršen – ali je bio čist. Bio je hrabar, jasan, dosljedan. To mu nikada nisu oprostili. Njegova je misao bila previše slobodna za okvire Partije, previše nacionalna za internacionaliste, i previše moralna za današnje činovnike i eurobirokrate.

Danas, Hrvatski sabor nije glasovao samo protiv jednog prijedloga. Glasovao je protiv vlastite savjesti. Protiv temelja iz kojih crpi vlastiti legitimitet. Glasovao je protiv pamćenja. I to se neće moći oprati ni milijunima kuna iz proračuna, ni “komunikacijskim strategijama”, ni PR-om koji, po običaju, dolazi s istom idejom bešćutne distance prema stvarnosti.

Sramotno je da se predsjednika Sabora mora podsjećati na datume vezane uz Starčevića. Sramotno je da država, koja je nastala u krvi i snu o slobodi, danas odbija priznati vizionara koji je taj san prvi artikulirao. Sramotno je da se vlast pretvara da vodi zemlju, dok zapravo vodi samo vlastite karijere.

Ali povijest pamti. Ne po mandatima. Ne po ministarstvima. Ne po saborskim plaćama i dnevnicama. Pamti po tome tko je bio tamo kad je trebalo ustati. I tko je šutio kad je trebalo viknuti.

Dr. Ante Starčević nije izgubio ovog petka. Izgubili su oni koji su se odrekli njega. I neće ih pamtiti nitko, osim povijesti – a ona zna biti nemilosrdna.

The post Starčević prevelik za sitne duše iz sabora appeared first on Marko Milanović Litre.

Duboko sam uznemiren licemjerjem i nedjelovanjem vladajućih kao i njihovih budućih koalicijskih partnera iz Možemo kada je riječ o pitanju trgovine djecom iz Konga.

Možemo se voli predstavljati kao predvodnik u zaštiti okoliša i održivosti baš poput njihovih zelenih mecena u Europskoj uniji koji već duže vrijeme šuruju s Plenkovićevim i Vučićevim pučanima u promoviranju tzv. zelenih politika i propisa koje zapravo pridonose iskorištavanju i zlostavljanju tisuća djece u industriji rudnika kobalta u Kongu.

Nedjelovanje po ovom pitanju je na razini znanstvene fantastike s obzirom na obilje dokaza i izvješća koja dokumentiraju raširenu upotrebu dječjeg rada u industriji rudarstva kobalta u Kongu. Prije sedam godina, 2015. godine Washington Post objavio je istraživanje u kojem je razotkriveno korištenje dječjeg rada u proizvodnji kobalta za velike tehnološke tvrtke. Međutim, iako tehnološke tvrtke imaju ulogu u rješavanju ovog problema, velika odgovornost leži na Europskoj uniji, zelenim strankama i njihovim politikama koje promoviraju izrabljivanje djece u svrhu „zelenih politika“.

Procjenjuje se da u tim rudnicima radi 40.000 djece, od kojih su mnoga izložena opasnim i izrabljivačkim uvjetima te koja često postaju žrtve trgovine ljudima, čemu svjedočimo zadnjih nekoliko tjedana i u Hrvatskoj. Kobalt koji ekstrahiraju ključna je komponenta u proizvodnji baterija za električne automobile, sektoru koji tzv. zelene stranke snažno promiču kao dio svojih napora za smanjenje emisija ugljika i borbu protiv klimatskih promjena.

U Kongu se djeca od samo šest godina vrbuju za rad u rudnicima, često putem prisile ili prijevare. Rade u smjenama od čak 12 sati dnevno za manje od 10 kuna, a izloženi su istim opasnostima kao i odrasli rudari koji pate od respiratornih problema i teških trovanja. Mnoga od te djece prisiljena su napustiti svoje domove i obitelji te su izložena iskorištavanju i zlostavljanju.

No, umjesto da se tzv. zelene stranke pozabave izvorom problemom trgovine djecom, Možemo i njihove EU mecene zatvaraju oči pred tom patnjom i nastavljaju davati prednost navodnim ekološkim prednostima električnih automobila u odnosu na ljudska prava te djece.

Ovo je jasan primjer moralnog neuspjeha Možemovaca, njihovih zelenih mecena, Plenkovićevih i Vučićevih pučana i cijele vrhuške Europske unije kojim se pokazuje njihova nesposobnost da žive u skladu sa vlastitim deklarativnim idealima pravde i humanosti.

Zelene politike, koje možda i jesu bile dobronamjerne, imale su kao posljedicu povećanje potražnje za kobaltom i drugim mineralima koji se koriste u baterijama električnih automobila, potičući širenje zanatskog rudarenja u Kongu i pridonoseći problemu trgovine djecom. Vrijeme je da Možemo preuzme odgovornost za svoju ulogu u trgovini ljudima i da poduzmu konkretne korake, no tu ne mislim na nezakonito posvajanje djece od strane njihovih simpatizera i članova.

The post Politike Možemo su razlog patnji djece Konga appeared first on Marko Milanović Litre.

Dana 1. siječnja 2023. hrvatska je Vlada, na čelu s Andrejom Plenkovićem, samovoljno u koordinaciji sa HNB-om i guvernerom Vujčićem odlučila pridružiti se europodručju, odričući se monetarnog suvereniteta i stavljajući gospodarsku budućnost Hrvatica i Hrvata u ruke europskih centara moći.

Ali ova odluka se ne odnosi samo na novac i ekonomiju. Riječ je o hrvatskoj političkoj neovisnosti i našoj sposobnosti da donosimo odluke u vlastitom nacionalnom interesu. Odricanjem svojeg monetarnog suvereniteta, odrekli smo se i svoje sposobnosti oblikovanja vlastite ekonomske politike, što je prije nekoliko tjedana i sam Guverner Vujčić potvrdio. Potrebe Hrvatica i Hrvata biti će u rukama neizabranih političara koji glume ekonomiste u Frankfurtu tj. Europskoj središnjoj banci.

Moramo se zapitati: zašto je hrvatska Vlada toliko željna ulaska u europodručje? Je li to zato što doista vjeruju da je to u našem nacionalnom interesu, ili je to zato što se žele dodvoriti stranim silama na račun našeg vlastitog naroda?

Europodručje je prije svega politički projekt, osmišljen kako bi unaprijedio interese najjačih država članica. I dok može imati neke ekonomske koristi, dolazi i s troškovima – troškovima koje ćemo mi, kao nacija, morati snositi.

Više nećemo moći kontrolirati vlastite kamatne stope ili tečajeve. Bit ćemo vezani ekonomskim politikama Europske središnje banke, koje neće biti u skladu s našim potrebama, prioritetima i gospodarskom strukturom. Bit ćemo podložni hirovima stranih špekulanata, koji će imati veći utjecaj na naše gospodarstvo od vlastite vlade.

Je li to doista budućnost kakvu želimo za Hrvatsku? Želimo li biti nacija koja je dužna stranim silama i koja mora slijediti ekonomske diktate drugih? Ili želimo biti suverena nacija koja sama upravlja svojom sudbinom i sama odlučuje?

Hrvatice i Hrvati zaslužuju bolje. Zaslužujemo biti nacija koja je neovisna i samoodređena, koja ima slobodu oblikovati vlastitu ekonomsku politiku i slijediti vlastite nacionalne interese.

Ulaskom u novu godinu, odlučimo biti nacija koja ne strepi biti neovisnija, suverenija i samoodređena. Donosimo vlastite odluke i zacrtajmo vlastiti put, sa samopouzdanjem i odlučnošću koji su oduvijek bili obilježja naše nacije.

A što se tiče hrvatske vlade, neka donese novogodišnju odluku da stavi interese naše nacije i našeg naroda na prvo mjesto, umjesto da podilazi stranim silama i žrtvuje našu neovisnost na oltaru svojih osobnih političkih agendi.

The post Budućnost Hrvatske nije u rukama Hrvata appeared first on Marko Milanović Litre.