Inicijativa
spomendana
Oca domovine
Ante Starčevića
Potpišite peticiju i priključite se pokretu ljudi koji vjeruju u važnost poštivanja ostavštine Oca domovine dr. Ante Starčevića. Time ćete poslati poruku Vladi Hrvatske koji tražimo priznanje doprinosa Oca domovine našem narodu. Zajedno možemo osigurati da sjećanje na njega živi generacijama koje dolaze.
Potpiši peticiju danas - pridruži se pokretu za službeni spomendan Ante Starčevića
Zašto Ante Starčević zaslužuje spomendan?
Dr. Ante Starčević velikan je hrvatske povijesti – političar, vizionar i književnik koji se ustrajno, nesebično i nepokolebljivo cijeloga života borio za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Tijekom svoga života neustrašivo je prkosio Austro-Ugarskoj hegemoniji zbog čega ga je hrvatski narod još za života proglasio Ocem domovine.
Starčevićeva politička vizija bila je utemeljena na uvjerenju da je slobodna i samostalna Hrvatska neophodna za opstanak i procvat hrvatskog naroda.
Identificirao je i analizirao prijetnje hrvatskoj slobodi i neovisnosti te ostao izvor inspiracije za sve Hrvatice i Hrvate koji vjeruju u važnost nacionalnog suvereniteta, slobode i vladavine prava.
Starčevićeva borba i vizija ostavili su dubok trag u hrvatskoj povijesti te su i danas aktualni i relevantni. Njegov život i rad podsjetnik su da je hrabrost, principijelnost i vjera u vlastiti narod ključni preduvjet za ostvarenje slobodne i neovisne države.
Stoga, njegovo djelo i naslijeđe zaslužuju da se službeno obilježavaju i poštuju kroz spomendan. To bi bio još jedan važan korak u afirmaciji vrijednosti koje je Ante Starčević zastupao, a koje su i danas neophodne za napredak i prosperitet hrvatskog društva.
Podjeli peticiju i pomogni inicijativi
Temelji moderne Hrvatske suverenosti i život Oca domovine
Otkrijte prekretnice, književna djela i političke doprinose Ante Starčevića dok se zalagao za hrvatsku težnju za samoodređenjem.
23. svibnja, 1823.
Rođenje
Ante Starčević, najmlađe dijete Milice i Jakova rođen je 23. svibnja 1823. u selu Veliki Žitnik kraj Gospića. U vrijeme njegovog rođenja Veliki Žitnik spadao je pod austrijsku Hrvatsko-slavonsku Vojnu krajinu.
Obitelj Starčević potječe iz bunjevačke grane. Prema predaji prvi lički pripadnik obitelji Starčević stigao je iz Hercegovine u 16. stoljeću, vjerojatno kao vojnik u postrojbama Petra Kružića.
1836.
Odlazak u Karlobag
Život trinaestogodišnjeg Ante Starčevića doživio je presudni obrat kada ga je očev polubrat Šime Starčević odveo iz Žitnika u Karlobag, gdje je Šime služio kao župnik.
Šime Starčević nije bio običan učitelj. Bio je vrsni jezikoslovac i žestoki domoljub koji se borio za očuvanje hrvatskog jezika.
Bio je i protivnik ideja da se ostvari potpuno jedinstvo hrvatskog i srpskog jezika i pravopisa kao što su to zagovarali Ilirci predvođeni Ljudevitom Gajem i Vuko Karadžićem. Smatra ga se duhovnim ocem Ante Starčevića.
1839.
Dolazak u Zagreb
Šime Starčević osigurava mu smještaj i hranu u sjemeništu, gdje on zauzvrat služi klericima i svećenicima dok pohađa klasičnu gimanziju.
U gimnaziji započinje prijateljstvo s Eugenom Kvaternikom, odnos koji će se pokazati ključnim u oblikovanju njegovog budućeg puta.
1843.
Matura i nastavak obrazovanja
Maturirao je u dvadesetoj godini života. Iste godine započeo je studij filozofije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu i Bogosloviju u Senju.
29. srpnja 1845.
Srpanjske žrtve
Putujući iz Zagreba za Peštu, našao se svjedokom tragičnog događaja koju će u povijest zapamtiti kao “srpanjske žrtve”. Austrijska vojska otvorila je vatru na pristaše Narodne stranke, koji su prosvjedovali protiv nelegalno imenovanja mađaronskog kandidata Josipa Žuvića.
1845.
Odlazak u Peštu
U jesen 1845. putuje u Peštu na nastavak studija uz pomoć senjskog biskupa Mirka Ožegovića.
1846.
dr. Ante Starčević
Doktorirao je 1846. godine filozofiju te je iste godine prekinuo bogoslovni studij u Budimpešti zbog političkih previranja.
Vraća se u Zagreb i pridružuje Ilirskom pokretu kao jedinom opozicijom Mađarskoj represiji u Hrvatskoj.
23. ožujka 1848.
Ban Josip Jelačić
Kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenuje Josipa Jelačića Bužimskog 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom te ga unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske.
Jelačić nakon neuspješnih pregovora najavljuje rat mađarskom ministarstvu, te 11. rujna s 50.000 vojnika prelazi Dravu i pripaja Međimurje.
Ante Starčević slavi vojne uspjehe do trenutka pripajanja Međimurja Hrvatskoj. Ipak, nakon ove potrebe izražava svoje razočaranje Jelačićem, jer smatra da se nastavlja boriti za ciljeve Austrije koji ne služe interesu hrvatskog naroda.
5. lipnja 1848.
Sabor
Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1848. godine je prvi moderni Sabor u hrvatskoj povijesti u koji su zastupnici birani putem izbora čime je završilo razdoblje dotadašnjeg feudalnog, staleškog Sabora. Također, prvi je Sabor koji je zasjedao na hrvatskom jeziku.
Među najvažnijim saborskim zaključcima koje je donio je onaj o ustoličenju bana Josipa Jelačića, o ukidanju kmetstva, zatim o uređenju odnosa Hrvatske s Ugarskom i Austrijom kojim se ne priznaje ugarska vlada, o davanju banu diktatorskih ovlaštenja, o ustavu krajiškom i povlasticama krajišnika.
Iste godine, 9. srpnja 1848., raspušten je te neće zasjedati idućih trinaest godina.
1848.
Nesuđeni svećenik
Godine 1848. ban Josip Jelačić provodi reforme hrvatskog društva. Bogoslovi se moraju vratiti u svoje biskupije. Kritički duh Ante Starčevića prema svjetovnim temama, ponajprije politici, nije lako prihvaćen u svećeničkim krugovima. Vraća u Senj i obznanjuje biskupu Ožegoviću da se odriće svećeničkog ruha.
2. prosinca 1848.
Početak Bachovog apsolutizma
Franjo Josip I. došao je na prijestolje nakon abdikacije njegova strica Ferdinanda I. Uz rusku vojnu pomoć ugušio je 1849. madžarsku revoluciju i uveo centralističko-apsolutistički režim.
Kralj Franjo Josip I. proglasio je ustav koji je negirao gotovo sve demokratske tekovine tog vremena.
Ustav, koji je stupio na snagu 10. rujna 1849., označio je kraj organiziranog hrvatskog političkog i nacionalnog pokreta tijekom 1848. i 1849. godine.
1849.
Protivnik tzv. “Velike Srbije”
Prvobitno podržavajući ilirske ideje i jugoslavensko ime za Južne Slavene kao odgovor Ausro-ugarskoj hegemoniji, Starčević mijenja svoj stav nakon objave knjige “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona” Vuka Karadžića.
U svojim govorima počinje se zalagati za hrvatsku suverenost i samostalnost braneći samobitnost hrvatskog jezika i izravno kritizirajući Srbiju i srpstvo kojim se promovira tzv. “Velika Srbija”.
1849.
Nesuđeni profesor
Godine 1849. Ante Starčević prijavio se za mjesto profesora filozofije na Pravnoj akademiji u Zagrebu. Nakon što je izuzetno dobro prošao na ispitu, preporučen je za imenovanje na mjesto profesora, ali mu je zahtjev odbijen. Nakon toga zapošljava se u u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama.
Dekret za njegovo imenovanje potpisan je u Beču, ali je netko intervenirao – najvjerojatnije sam biskup Ožegović. Položaj je dodijeljen češkom kandidatu koji nije imao potrebne kvalifikacije i koji nije čak ni govorio hrvatski.
31. prosinca 1851.
Silvestarski patent
Izdan sveobuhvatni dekret kojim je ukinut teško stečeni ustav i uspostavljen carski apsolutizam. Patent je označio duboku prekretnicu u austrijskoj politici.
Pod Bachovim apsolutizmom Hrvatska je uvelike patila od pojačanog centralizma i potiskivanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Zabranjena je hrvatska zastava, a njemački je nametnut kao službeni jezik škola i uprave.
1852.
Razvod istrijanski od god. 1325
Objavljuje latinični prijepis javne pravne isprave na hrvatskom jeziku pod naslovom “Razvod Istarski od god. 1325” u Kukuljevićevom “Arkivu za povjestnicu jugoslavensku“. Dokument, izvorno na glagoljici, uključuje popis feudalnih gospodara iz različitih vremenskih razdoblja koji su vladali Istrom, poput kneza Albrechta (umro 1325.) i oglejskog patrijarha Rajmunda (umro 1299.).
U tekstu su dragocjeni zapisi iz gospodarskog, političkog, kulturnog i svakodnevnog života, a pojedini njegovi ritmizirani dijelovi pokazuju da se može čitati i kao književni tekst.
02. veljače 1853.
Matica ilirska
Postaje dobrovoljni tajnik Književnog odbora Matice ilirske. Predsjednik je Ambroz Vranyczány Dobrinović, a potpredsjednik Književnog odbora je Ivan Kukuljević Sakcinski.
1853.
Uredništvo Nevena
Volonterski počinje raditi u uredništvu Nevena, jedinog hrvatskog književnog časopisa za vrijeme Bachova apsolutizma, u kojem je godine 1852. izlazila i njegova satirička “Poslanica pobratimu D. M. u B.“, a godine 1853. pjesnički prijevodi Anakreontovih začinaka i “Prizor iz života“.
20. listopada 1860.
Listopadska diploma
Ukinut apsolutizam i ponovno uspostavljen ustavni poredak u zemljama Austrijske monarhije. Unatoč konstruktivnim nastojanjima u reformiranju i modernizaciji države, otpor germanizaciji bio je snažan.
Neodrživ proračun, skup birokratski aparat, rastuća nacionalna svijest među narodom Monarhije, ekonomska recesija i vojni poraz Austrije kod Solferina 1859. rezultirali su krizom koja je dočekana carevom Listopadskom diplomom.
Siječanj 1861.
Međimurje pod Mađarskom
Ukinućem Bachovog apsolutizma i donošenjem Listopadske diplome Međimurje je ponovno pod vlašću Mađara, izloženo jakoj denacionalizaciji i mađarizaciji. Mađari mijenjaju sve hrvatske nazive mjesta u mađarske.
Iz “Predstavke županije riečke“:
“Međiumurje, kao što bijaše s ovaj kraj zadnjih dviju stotina godina, ne kroz krivnju naroda hrvatskoga, tudjincu pronevjereno, povratio je ovoj kraljevini onaj muž (Jelačić), koji no je i prestolje vašega veličanstva u najpogibelnije dosad vrijeme s narodom hrvatskim obranio, i ovo udo naše domovine, ako bi se na njemu razvila zastava makar čija, nu za neodvisnu od vašega veličanstva priznana, mi ćemo znati mačem obraniti: a drugo makar kakovo odstranenje ovoga uda od Hrvatske, kako i svaku drugu povredu prava samostalnosti ove kraljevine, narod hrvatski ne može nego smatrati za dokaz, da prestolje prejasne obitelji vašega veličanstva za navijeke raskida onaj sveti i ugovoreni savez, koji jedini ovu kraljevinu s njezinim zakonitim kraljem spaja.”
-dr. Ante Starčević20. veljače 1861.
Veliki bilježnik
Početkom 1861. izabran je za velikog bilježnika Riječke županije gdje se istaknuo kao autor čuvenih Predstavki riječke županije kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava
28. veljače 1861.
Veljački patent
Car Franjo Josip donosi “Veljački patent” kojim je dopunio Listopadsku diplomu, a koji označava povratak apsolutizmu i ovlašćuje vladara da raspušta zakonodavna tijela.
Ovo ograničenje prava Carevinskog vijeća potaknulo je mađarske i hrvatske predstavnike da odustanu od sudjelovanja u njegovom radu. Zbog upornog otpora, arhitekt zakona, ministar Anton Schmerling, prisiljen je dati ostavku.
1861.
Osnovana Stranka prava
Ante Starčević i Eugen Kvaternik, osnovali su Stranku prava. Taj politički pokret težio je promicanju hrvatske neovisnosti i suverenosti, protiveći se austrougarskoj vlasti. Starčević i Kvaternik su svojim utjecajnim spisima i govorima rasplamsali žarku želju za samoodređenjem, značajno oblikujući buduću političku sliku Hrvatske.
Krilatica koja je oslikavala njihovo djelovanje i stav glasila je:
Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
15. travnja 1861.
Veliki Sabor Hrvatske
Izabran je kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik u saziv Sabora kojeg su činili predstavnici vojne krajine, aristokracija, svećenstvo i najugledniji djelovi društva.
Životno pitanje o kojem se Hrvatski sabor morao izjasniti bio je odnos Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji.
1861.
Članak 42.
U članku 42. u zakonu “O odnošenju Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prema kruni i kraljevini Ugarskoj” se traži da prije početka pregovora Ugarska mora priznati Trojednoj kraljevini teritorijalnu cjelovitost koja podrazumijeva područje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, Međimurja i Vojne krajine te samostalnost minimalno u onim poslovima u kojima je Hrvatsko kraljevstvo samostalnost već steklo – uprava, sudstvo, školstvo, bogoštovlje.
U nekoliko napisa i istupa Ante Starčević najoštrije se obrušio na članak 42. Na tom zasjedanju sa svojim pravaškim krugom pristaša odijelio na pitanju načina pregovora s Austrijom, ali je bio suglasan s Mažuranićem u stavu da Hrvatska ne treba ući u Carevinsko vijeće.
5. kolovoza 1861.
Sabor Zvonimirove krune
Starčevićevim prijedlogom Sabor donosi odluku kojom ne priznaje zajedničke poslove s Austrijom. Osuđuje sveslavensku narodnost koju podmeće Austrija da bi se Hrvati, Poljaci i Česi odrekli svoje narodne povijesti, što bi za sve ove narode značilo daljnje “robovanje” u Monarhiji.
Beč je državni Sabor Hrvatske prozvao “divlji sabor Zvonimirove krune“, vjerojatno iz razloga jer im je smetao pa su ovakvim pogrdnim nazivom htjeli dati do znanja svima da se ne slažu s Saborom.
26. lipnja 1861.
Bog i Hrvati!
Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!
-dr. Ante Starčević8. studenog 1861.
Raspušten Sabor
Car Franjo Josip I. rapušta Sabor kao odgovor na otpor centralizmu, posebno zbog odbijanja Sabora da pošalje izaslanike u Bečko Carevinsko vijeće.
Veljača 1862.
Tri nove predstavke
Nakon raspuštanja Sabora politički život seli se u županijske skupštine. Starčević predstavlja tri nove predstavke koje prihvaća riječka, ali i ostale županije.
U prvoj predstavci zagovara ustroj hrvatske pomorske vlade i korištenje hrvatskog jezika.
U drugoj zahtjeva da se ukloni austrijsko redarstvo iz Rijeke za koje smatra da uvodi pomutnju među narod i radi protiv interesa Hrvatske.
U trećoj predstavci zagovara proširenje nadležnosti kotarskih sudova.
4. lipnja 1862.
Govor u skupštini
Održan govor u skupštini povodom krvavih prosvjeda u Rijeci koji se dogodio nakon posvete barjaka županije na Grobničkom polju. Smatrao se da su izgredi izazvani od strane austrijske policije u suradnji s velikim županom Bartulom Zmajićem.
Starčeviću se na teret stavljaju sljedeće izjave:
Da mi u živoj žeravi na koljenima prosimo, od austrijske vlade ništa ne budemo isprosili, osim ako ovoj vladi okolnosti štogod ne bi za čas otele
…
Ja daklem predlažem, da se ne baca krivnja za onaj izgred na nikoga, nego neka se opišu točno sve okolnosti i sva pojavljenja, koja se oko onoga izgreda pojaviše, neka se iskaže da je austrijska vlada nastojala hrvatski narod svakojakim sredstvima zavadjati i medju se razjarivati. Pa nakon toga točnoga opisa neka se zaključi, da je bezuspješno zahtijevati zadovoljštinu od vlade austrijanske, dok ona primjereno ne kazni prave krivice u onoj smutnji. Ako toga ne učini, onda znamo i mi i svakolik narod, da smutnje, koje se zbiva u Rijeci, ne dolaze od drugud nego od one vlade.
20. listopada 1862.
Suspenzija
Tijekom jeseni pokrenuta je istraga protiv Starčevića zbog skupštinskog govora održanog 4. lipnja kojim je pokušao “razdražiti na preziranje i mržnju proti načinu vladanja i upravi državnoj”.
Veliki župan Bartol Zmajić po nalogu vlade suspendirao je Starčevića s pozicije velikog bilježnika Riječke županije. Starčević se vraća u Zagreb kako bi dočekao konačan ishod kaznenog postupka.
14. srpnja 1863.
Politički progon
Dana 08. lipnja 1863. godine održala se glavna rasprava, uz veliko zanimanje hrvatskog puka, na zagrebačkom sudu tijekom koje Starčević potvrđuje istinitim sve izgovoreno i zapisano tijekom županijske skupštine 04. lipnja 1962. godine.
Priznati zakonitost toga § i svih zakona uvedenih u našu zemlju izmedju ’48. i ’61. godine smatram izdajstvom proti narodu. kojega me je providnost sinom učinila. A ljuto se varaju oni koji to od mene očekuju
…
Proti takovom postupanju braniti se smatram ja za sramotu i za pogrdu moga poštenja
1863. - 1865.
Cenzura i politička marginalizacija
Ante Starčević nakon zatvorske kazne nije mogao pisati javno zbog nedostatka naklonih medija i austrijske cenzure, ali je osobnim kontaktima širio svoje misli i načela.
Ostao je u kontaktu s Kvaternikom koji je u to vrijeme boravio u tuđini i nastojao promovirati ideju slobodne Hrvatske u Europi.
12. studenoga 1865.
Sazvan Hrvatski sabor
Kralj Franjo Josip I. amnestira sve zločine počinjene štampom i ukida posljedice osuda i kazni što je omogućilo Starčeviću ponovnu kanidadaturu za Sabor.
U lipnju 1865. godine održani su izbori u kojima su Strossmayerovi narodnjaci zajedno s unionistima tj. mađaronima osvojili većinu.
Ante Starčević izabran je iz zagrebačkog petog kotara, kao i u Vrbovskom kotaru. Prijatelji Eugena Kvaternika prijavljuju ga za izbore u Ribniku, ali je kandidatura odbijena s objašnjenjem da Kvaternik ne može biti zastupnik jer je ruski podanik.
Programski prijedlog mađarona i unionista bio je prihvatljiv pravaškom programu u kojem se zahtijevao povratak cjelokupnosti Hrvatske i prava na samoopredjeljenje što je omogućilo Anti Starčeviću pridruživanje klubu, u nadi da će s njima uspjeti u svojim ciljevima.
1865.
Djelovanje u klubu
Tijekom svoga djelovanja u klubu, najveću borbu je vodio protiv nezakonito izabranih graničarskih časnika, stranaca koji nisu bili u službi hrvatskog naroda, ni Hrvatske.
Zalagao se da ih Sabor ne prizna dok se granica ne ukine i dok se hrvatski ustav ne primjeni na sve dijelove Hrvatske s čime se složio cijeli klub.
Medju tim muževima imade naše braće, koja će u svoje vrijeme na svojem mijestu pokazati, da u otačbeništvu hrvatskomu ne popuštaju nikomu, ali ti muževi, ovaj čas, ne spadaju u nijednu općinu, nje nije narod slobodno izabrao, na nje, dok su soldati, ne spadaju zakoni ni odnošaji, koji će se pretresivati i graditi: oni nisu nikakove narodnosti ni domovine.
Kako njih danas, tako nam može Austrija sutra ovdješnju posadu ili drugu svoju soldačiju u sabor poslati. Dakle dosta nam je izjaviti, da mi te ljude ne priznajemo za zastup nike Granice. A oni ako hoće i mogu, neka s nami slobodno sjede.
Tudjinca u svoj sabor pustiti ne bi ni najkukavniji narod učinio ni trpio
Kasnije, tijekom zasjedanja Sabora Strossmayerovi narodnjaci ipak popuštaju i priznaju graničare kao punopravne zastupnike nakon čega Starčević prestaje sudjelovati na klupskim sjednicama.
15. siječnja 1866.
Adresa Franje Račkog u Saboru
Većina zastupnika prihvaća adresu Franje Račkoga tj. načelno se prihvaća “Listopadska diploma” i “Veljački patent“. Adresa je bila odgovor sabora na reskript kralja za sazivanje Sabora od kojeg se očekivalo da usvoji diplomu i patent te riješi državnopravni odnos s Mađarskom.
Prihvaćanjem adrese se priznaje da je Hrvatska zemlja Austrijskog carstva te se poništavaju odluke saziva iz 1861. godine u vezi sporne diplome i patenta.
27. siječnja1866.
Odgovor adresi Franje Račkog
Fragmenti govora u Saboru:
Mi gospodo, imamo zakone, koje sila gazi, a u životu kod nas neima zakona osim samovolje, neima političke stranke osim cela naroda i nekoliko čeljadi, koja gleda, da joj tudjinac u njezinoj domovini, njezina kruha zalogaje deli; kod nas neima javna mnenja osim vike i piskaranja ljudih što prodanih što na prodaju; kod nas neima težnje osim da se ovoga nevoljničtva izhodimo ; jednom rečju, kod nas neima ništa osim pogažena zakona i osim sužanjstva: — mi nedobismo prestolan govor, i s toga, kod nas, govoriti o adresi saborskoj, isto je što govorit o kupovanju bez prodavanja ili u uzdarju bez dara.
Mi znamo da imamo sveta prava, koja su silom pogažena, znamo da nije nikakova providnost, nikakova milost božja, Hervatsku nikomu poverila, nego da otci naši, slobodnom voljom naroda, počev od Ferdinanda I. pak do Ferdinanda V., iz prejasne obitelji Habsburgah izabirahu svoje vladare; znamo da uvet svih izborah biaše taj: da mi izveršivamo dužnost podložnikah, a da naš kralj izveršiva svoju dužnost, štujuć i obderžavajuć prava naše domovine.
Da Bog dao ter drugi nitko nekazao vam o tomu postupku ovo što ja kazah; da Bog dao ter osim mene nitko nerekao, a nedošlo vreme koje bi mi pravo dalo; nedcšlo vreme kada ćete svi uviditi, da ste tim vašim zaključkom iz ove dvorane stupili u austriansku pokrajinu na mesta da ste se povratii u kraljevinu Hervatsku, još danas pred Bogom i pred narodi zakonito slobodnu i samostalnu.
24. studenog 1866.
Grob narodne slobode i samostalnosti
Tijekom sjednice Sabora trebalo je odrediti sudjelovanje Sabora na svečanosti povodom dvjetogodišnjice smrti sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog.
Ante Starčević tom prilikom govori:
Kaže se, da su Magjari početnici te svetkovine; ja se ne ću mješati u posle Magjara, kao što ne trpim, da se oni upliću u posle Hrvata.
Nu ako su Magjari zadovoljni, što ih je Nikola Zrinski branio od Turčina za Austriju; ako su zadovoljni sa svojom 340godišnjom prošlosti u Austriji; ako su Magjari zadovoljni s budućnošću koju im je Austrija pripravila; ako scijene, da su sretniji od Bulgara, da ne reknem Rumunja; ako je Magjarom to sve po ćudi, prosto im bilo to svetkovanje.
Nego za Hrvate ne ima razloga svetkovati uspomenu toga čovjeka, osim onih Hrvata, koji nalaze u njem svoje ogledalo, čovjeka, kojega je Hrvatska rodila i obogatila, a on ju je zato tudjincem žrtvovao.
A što je najljepše, svetkovina je ova tako prikrojena, da njom svetkujete i ukaze, kojim smo ovih dana počašćeni. Ta zvona, koja imadu zvoniti, te lumbarde, koje imadu pucati, namijenjene su, da zvone i pucaju nad grobom naše narodne slobode i samostalnosti.
To je moje mnijenje o toj svetkovini, i zato očitujem, da ne ću narod obmamljivati ni razjarivati, za da on brani svoje sužanjstvo, i da se veseli nad svojom sramotom i nesrećom, da se neću veseliti nad timi pogrdnimi ukaži, jednom riječju, da neću biti dijelnikom te svetkovine, koju vi narodnom zovete, a vi ju svetkujte, kako vam drago.
16. prosinca 1866.
Povratak Kvaternika u Hrvatsku
Kvaternik se vraća u Hrvatsku nakon amnestije za štamparske delikte upućene od strane kralja.
Kasno navečer 16. prosinca dolazi u Zagreb i sljedećeg dana posjeti Starčevića. Kvaternik u svom dnevniku opisuje ponovni susret:
Srce mi je igralo u grudima od uzrujanosti približavajući se stanu i sobi njegovoj. To su neopisiva čuvstva. Pokucam, udjem u sobu. On je spavao u krevetu. Moj dolazak ga probudi. Protare oči, vas ganut. Sjedne na krevet, bez ijedne riječi me zagrli, izljubi najčustvenije. Prva mu riječ bijaše: sad vjerujem, da Bog jest. Predćutio sam tvoju blizinu, tvoj dolazak, a to je moglo samo od Boga doći.
Jesi, odvratim ja. Samo duša predćuti, a gdje je duša, tu je Bog.
Starčević mu predloži da posjeti Strossmayera i bana Šokčevića kako bi ga zaštitili od Beča, što su obećali učiniti. Nakon toga Kvaternik krene prema obitelji u Novigrad kako bi proveo s njima božićne blagdane, no ubrzo sazna kako je poslan nalog iz Zagreba da ga se otjera preko granice
U svom dnevniku piše:
Nakon 13 dana boravka u domovini, za kojom čeznem toliko, koju toliko ljubim i želim vidjeti sretnu, moradoh ju ostaviti na zapovijed tugjinaca, koji su s njome zagospodovali.
19. prosinca 1866.
Pobornici panslavizma
Adresa Hrvatskog sabora od 19. prosinca 1866. isticala je državnost i teritorijalnu cjelokupnost Trojedne Kraljevine te opredjeljenje za samostalne pregovore s vladarom o uređenju Monarhije.
Želje hrvatske politike, međutim, više nisu mogle utjecati na tijek događaja koji su konačno doveli do sporazuma vladara s mađarskim plemstvom, jer su još prije zasjedanja Hrvatskog sabora pregovori o nagodbi ušli u završnu fazu.
Ministri predsjednici Ugarske, Andrassy, i Austrije, Beust, postigli su dogovor da se dualizam izgradi na prevlasti austrijskih Njemaca i Mađara, zanemarujući potpuno interese Slavena, koje su gledali samo kao predmet vlasti te pobornike “panslavizma?”, odnosno saveznike Rusije opasne za Monarhiju.
17. siječnja 1867.
Zvekan
U Zagrebu je pokrenut prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva, no njegov utjecaj je bio velik.
Napadajući i ismijavajući prvenstveno ideologiju i politiku Narodne stranke, ali i općenito mane i poroke svoga vremena, Starčević istovremeno zagovara promjenu postojećeg stanja u skladu s pravaškim idejama i koncepcijama.
3. svibnja 1867.
Osporena adresa
Kralj u svojem reskriptu osporava adresu od 19. prosinca 1866., ukazujući da se ona udaljila od članka 42. i od vlastite adrese od 12. veljače 1866., u kojoj je priznato jedinstvo krune, jedinstvena krunidba te povijesna veza s Ugarskom i nedjeljivost zemalja ugarske krune. Svi su to prethodno priznali, no u najnovijoj adresi odstupaju od toga i žele samostalno uređivati zajedničke poslove s monarhijom.
Kralj sada štiti magjarsko stajalište. Uz to, svojem reskriptu pridodaje zaključak ugarskog sabora, kojim se ističe neraskidivo jedinstvo Ugarske i Hrvatske te potreba da Ugarska i Hrvatska budu jedinstveno zastupane u delegacijama koje će razmatrati zajedničke poslove zemalja ugarske krune i austrijskim zemljama.
Ugarski sabor poziva zastupnike hrvatskog sabora da prisustvuju krunidbi i izradi krunidbenog zavjeta. Kralj to čini i u svom reskriptu. Što se tiče ostalih otvorenih pitanja između Hrvatske i Ugarske, ona će se kasnije riješiti i raspraviti.
28. srpnja 1867.
Monarhijski dualizam
Franjo Josip postaje ugarski kralj 8. lipnja, a 28 srpnja ratificira Austro-ugarsku nagodbu, dokument koji je i na službenoj državnoj razini uveo monarhijski dualizam. Zemlja je podijenjena na dva dijela, Cislajtaniju i Translajtaniju, austrijski i ugarski dio, a naziv države promijenjen je u Austro-Ugarska Monarhija.
Hrvatska je u toj podjeli i dalje ostala rascjepkana (Dalmacija i Istra pripale su Austriji, a Banska Hrvatska i Slavonija Ugarskoj, s tim da je Banska Hrvatska imala poseban status), no zato je jedina od svih slavenskih zemalja unutar Monarhije dobila pravo na vlastite pregovore.
20. listopada 1867.
Novi izborni zakon
Dana 27. lipnja 1867. godine namjesnik banske časti postaje barun Levin Rauch koji je imao zadaću provesti nagodbu s Ugarskom.
Izrađuje novi izborni zakon jer shvaća kako s postojećim zakonom unionisti nemogu imati većinu. Kralj oktrotira novi izborni zakon 20. listopada 1867. godine kojim je povećan broj “virilista” odnosno nebiranih sabornika – velikaša, a broj biranih zastupnika je ograničen na 66.
Starčević nije izabran u saziv Sabora zbog izbornoga zakona po kojem su bili isključeni doktori filozofije koji nisu istodobno i posjednici
Srpanj 1868.
Hrvatsko-ugarska nagodba
Sporazumom izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog sabora je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.
Hrvatska je u većini poslova postala ovisna o Ugarskoj. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika, a odgovornost ministra za Hrvatsku i Slavoniju izuzeta je od Hrvatskoga sabora i podređena zajedničkom saboru u Pešti. Iako je službeni jezik u Hrvatskoj bio hrvatski, a zajednički su poslovi trebali biti dvojezični, u praksi je dolazilo do učestalih kršenja tih odredbi.
Hrvatski sabor prihvatio je tekst Nagodbe, Ugarski sabor prihvatio ga je uz dodatak da grad Rijeka s kotarom pripada izravno Ugarskoj.
Srpanj 1870.
Franjo Josip I. potvrđuje “Riječku krpicu”
Kralj Franjo Josip I. na Ugarski i Hrvatski sabor šalje ispravke, prema kojemu je proglašeno da grad Rijeka, luka i kotar riječki čine “posebno s ugarskom krunom pridruženo tijelo”, o čijem su se statusu imali sporazumjeti zastupnici Hrvatskoga i Ugarskoga sabora te Rijeka.
Tako izmijenjeni tekst ušao je u madžarski izvornik, a na hrvatski su ispravljeni tekst u Beču jednostavno nalijepili cedulju s novim tekstom tzv. “riječka krpica”.
Hrvatski sabor prihvatio je tu bitnu promjenu, a kralj je ispravio madžarski tekst Nagodbe i potvrdio odluku u srpnju 1870. godine.
Svibanj 1871.
Izbori i novi saziv Hrvatskog sabora
Koloman Bedeković Komorski zamjenjuje Raucha na mjestu hrvatskog bana i raspisuje izbore po starom izbornom zakonu u kojima Narodna stranka dobiva većinu i ruši Mađarone. Nezadovoljstvo postignutom Nagodbom rezultiralo je porazom Unionističke stranke na izborima, osvajaju samo 13 mandata nasuprot 51 opozicije.
Ante Starčević se kandidira uz pomoć Edoarda Helpera koji je na njega prepisao dio svog imetka kako bi izbjegao nepravednu zakonsku odredbu zbog koje nije imao pravo na kandidaturu. Starčević postaje zastupnikom krapinskog kotara Đurmanec.
Kao svoj aktualni program ističe uvođenje sveopćeg izbornog prava, uređenje zadruga s ciljem zaustavljanja komadanja i uništavanja seoskih posjeda, uređenje i proširenje autonomija općina i uređenje luknarskog pitanja tj. redovitih davanja crkvi.
8 - 11. listopada 1871.
Rakovička buna i smrt Eugena Kvaternika
Ustanak za odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije, što su ga izveli Eugen Kvaternik i njegovi suradnici oko Rakovice kraj Slunja, na području Vojne krajine.
Uvidjevši da neće dobiti pomoć iz inozemstva za pripremanje zajedničkoga talijansko-madžarsko-hrvatskog ustanka, za koji je vodio pregovore 1863–65., E. Kvaternik odlučio se na ustanak pučanstva uz pomoć nezadovoljnih krajišnika.
Osnovana je Privremena Vlada i objavljen Proglas narodne hrvatske vlade u kojem su kao glavni ciljevi navedeni oslobođenje hrvatskog naroda od madžarsko-njemačkog ropstva, uvođenje slobodnih županija umjesto krajiškog uređenja, uvođenje slobode vjeroispovijesti te jednakosti pred zakonom.
Istoga dana vojska je opkolila Slunj i spriječila širenje bune prema sjeveru, ustanički pohod je propao i proglašen je prijeki sud, a austrijska vojska opkolila je ustaničko područje.
Eugen Kvaternik zajedno s ostalim vođama ustanka poginuo je 11. listopada pri pokušaju proboja u Bosnu, tadašnju Tursku.
12. listopada 1871.
Progon pravaša
Nakon Rakovičke bune 1871. usliedio je progon pravaških prvaka. U noći s 12. na 13. listopada uhićeni su Ante Starčević, David Starčević, privremeni urednik “Hervatske” Matasić i Milan Novak.
Službene novine javljaju kako su kod Davida Starčevića pronađena pisma “koja dokazuju, da je ovaj ustanak u savezu sa parižkom internacionalim i ruskom revolucionarnom strankom“.
Ubrzo su se i ostale tiskovine uključile u blaćenje i klevetanje pravaša. “Pozor” i “Narodne novine” međusobno optužuju Mađarone i Narodnjake za podržavanje Stranke prava i pridonošenje ustanku.
Nakon istrage svi privedeni zagrebački pravaši su pušteni na slobodu. Ante Starčević pušten je 24. prosinca nakon čega se povlači iz političkog života. Prijateljsku ruku i nužni smještaj pružao mu je Lavoslav Šram, odvjetnik i dopredsjednik Hrvatskog sabora, kod kojeg je Starčević kao mladić radio u odvjetničkoj kancelariji.
Kasnije odlazi kod Davida Starčevića u Jastrebarsko i radi u njegovom odvjetničkom uredu, a političke događaje prati uglavnom preko tiska, ali i preko povjerljivih pouzdanika i prijatelja simpatizera pravaštva koji mu donose različite informacije.
U njemu tada vlada ogorčenje prema političkim elitama i narodu, što se vidi i u pismima Edouardu Halperu, a slično je u svojim uspomenama pisao i pravaš Fran Folnegović spomenuvši da mu je Starčević tada izjavio:
“I zato velim vam, kada bih mogao jednim pogledom oka svog spasiti taj narod, ja ga ne bi ni toga pogleda udostojao.”
Lipanj 1872.
Pomilovanje optuženih
Josip Miškatović prvotno suradnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Narodno liberalne stranke, a potom, nakon revizije Nagodbe 1873. godine, pristaša politike bliske unionistima u lipnju 1872. godine predložio je Saboru da se obrati predstavkom kralju kako bi amenstirao sve kojima krivnja nije dokazana, što kralj i učini.
20. rujna 1873.
Ban pučanin
Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat tijekom kojega je proveo brojne reforme kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo.
Uvedena je odgovornost bana odnosno vlade Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba, laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište, uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju državne.
Neobičan je Mažuranićev niz prijelaza iz oporbene u vladajuću ulogu i natrag, što svjedoči o iznimnom državničkom umijeću, velikoj pronicljivosti, upornosti i snazi duha. Starčevićeva je rasudba kako je riječ o »sluganskoj naravi« u službi austrijske vladajuće garniture ne samo jednostrana i manjkava nego i nepravedna.
1875.
Novi saziv Sabora
Nakon Rakovičkog ustanka naziv Starčevićanac, odnosno pristaša Stranke prava, bio je istovjetan s pojmom veleizdajnik.
Dugoselski izbornici 1875. predlažu kadnidaturu Anti Starčeviću, no on odbija istu i predlaže Frana Folnegovića koji je jedini pravaš izabran u Sabor.
20. srpnja 1878.
Okupacija BiH i dvije pravaške struje
Austro-Ugarska je okupirala BiH na osnovi odluke Berlinskoga kongresa.
Nakon školske reforme među pravaškim studentima postojale su dvije struje. Jedna je dosljedno slijedila Starčevićev nauk, poricala postojanje Srba u hrvatskim zemljama i slavensko podrijetlo Hrvata te se protivila Hrvatsko-ugarskoj nagodbi i austro-ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine
Druga je podržavala Makančevu protunagodbenu, jugoslavensku opoziciju i nalazila uzor u Folnegoviću i Mihovilu Pavlinoviću. Ta je struja priznavala postojanje Srba na hrvatskom ozemlju, prihvaćala je slavensko prapodrijetlo Hrvata te se protivila Nagodbi i podržavala okupaciju Bosne i Hercegovine.
Pravaši koji su toj suradnji težili htjeli su
prije ili kasnije na “slavenskom jugu” stvoriti državu koja ne bi imala čisto hrvatski nacionalni karakter, čemu se odlučno protivio Ante Starčević.
1. rujna 1878.
“Sloboda: list za politiku i narodne interese” bile su prve sušačke novine koje izlaze od 1878. na Sušaku, sve do 1883. Izlazile su tri puta tjedno i donosile političke, gospodarske i kulturne vijesti.
Od 1884. tiskale su se u Primorskoj tiskari, a u 1884. prelaze u Zagreb u tiskaru Davida Starčevića, gdje kasnije izlaze pod imenima “Hrvatska” pa “Hrvatska domovina” i konačno se sjedinjuju s “Hrvatskim pravom“.
1878.
Saziv Hrvatskog sabora
Ante Starčević izabran je u Kraljevici. Nije bio prisutan nakon izbora, pa se umjesto Ante izbornicima na izboru zahvalio David Starčević i obećao da će njegov stric zadržati kraljevički mandat, a odreći se đurmanečkog u kojem je još prije bio izabran.
U Đurmancu prepoučio je svojeg prijatelja, protuaustrijanca baruna Juraja (Gjuro) Rukavinu, koji je naknadno jednoglasno izabran za Sabor i koji će biti izabran za predsjednika kluba Stranke prava.
6. listopada 1878.
Pripojenje BiH Hrvatskoj
Hrvatski sabor usvojio je adresu kojom traži postupno pripajanje BiH Hrvatskoj. Kralj Franjo Josip I. je na to prekorio Sabor zbog prekoračenja ovlasti.
Od šest pravaških zastupnika u tom sazivu Sabora samo je Ante Starčević bio protiv pripojenja BiH. Razlog takvog stava jest što je i sama Hrvatska tada bila razdijeljena i porobljena.
21. veljače 1880.
Ban Pejačević
Mažuranić je na vlastitu molbu riješen banske časti, umjesto njega imenovan je grof Ladislav Pejačević.
Po naredbi ugarskog ministra financija Szapáryja na financijskim uredima u Zagrebu skinuti su hrvatski natpisi, a umjesto njih postavljeni su grbovi s hrvatskim i mađarskim natpisom.
Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time time spasio povrijeđeni ugled državne vlasti. Radi toga zaključka podnio je ban Pejačević 24. kolovoza ostavku, koju je kralj 4. rujna prihvatio.
15. srpnja 1881.
Vojna krajina vraćena Hrvatskoj
Proglasom proglašeno je sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom. Bana Pejačevića je, kao kraljevskog povjerenika, zapala zadaća provedbe sjedinjenja. Vlast zagrebačke generalkomande, kao vrhovne upravne krajiške oblasti, prestala je 1. kolovoza 1881., kad je uprava Krajine, nakon dva stoljeća traženja, bila predana banu.
Početci krajine sežu u sredinu 15. stoljeća, kad je Matija Korvin počeo graditi obrambeni sustav protiv Osmanlija. Vojna krajina sastojala se od triju područja: Hrvatsko-slavonske, Banatske i Sedmogradske krajine.
Rujan 1881.
Izbori za Sabor
U predizbornoj agitaciji Stranke prava dominirala je protunagodbena retorika, a osobito se isticao nedostatak hrvatske financijske samostalnosti.
Središnju ulogu imaju primorski pravaši, koji izdaju list “Sloboda“. Iste godine i sam se Starčević seli u Hrvatsko primorje.
Počinje politički uspon pravaškog tribuna Davida Starčevića, koji popularnost duguje iznimno radikalnim protunagodbenim istupima.
Nakon rezultata izbora postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima, pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.
Ante Starčević izabran je kao narodni zastupnik u Bakru i Krasici, a zadržao je bakarski mandat.
21. travnja 1883.
Dopunski izobri
Iz Stranke prava izabrani su: Fran Prilepić, Ladislav Krajač, Milan Pavlović, Grga Tuškan i Makso Lončarević.4. prosinca 1883.
Khuenovština
Khuen Héderváry stupa na bansku stolicu zbog mnogih nemira i nereda koji su izbili zbog mađarskog nepoštovanja Hrvatsko-ugarske nagodbe.
Nepunih 20 godina Khuenova banovanja često se nazivaju “khuenovština”. Riječ je o načinu vladavine koju obilježavaju politička samovolja i nasilje. Prema nekim povjesničarima, dolaskom Khuena Héderváryja na mjesto bana nastupilo je jedno od najmračnijih razdoblja u hrvatskoj povijesti.
Dana 5. listopada 1885. pravaški zastupnik Josip G(e)ržanić udario je Khuena. Razlog tome je Khuenova krađa hrvatskih arhivskih spisa, koje je dao tajno prenijeti u Budimpeštu, te njegov stav da ih je Hrvatska nepošteno prisvojila. Spise je vratio 1849. u Zagreb Ivan Kukuljević Sakcinski. Nakon “vritnjaka” pravaši Josip Gržanić, Grga Tuškan i David Starčević odstranjeni su iz Sabora sljedećih 60 sjednica, a posljednji će naročito doći pod Khuenov udar.
1884.
Izbori
Uz svu moguću državnu spregu, nasilje, korupciju nije se mogao spriječiti dobar rezultat Stranke prava na izborima koji osvajaju 30 mandata u Saboru.
Nakon izbora, kako bi onemogućio rad opozicije tj. Stranke prava, pooštren je saborski poslovnik kojim se omogućilo predsjeniku Sabora isključivati “nepoćudne” zastupnike.
Ante Starčević izabran je kao zastupnik u Bakru.
5. listopada 1885.
Saborski Vritnjak
U ljeto 1885. ban Khuen Héderváry dao je tajno, po noći otpraviti mnoštvo srednjovjekovnih i novovjekovnih spisa iz zemaljskog arhiva u Budimpeštu. Radilo se o vrlo vrijednim hrvatskim arhivalijama, tzv. “Komorni spisi”.
Iako su ti spisi bili odneseni iz Hrvatske još u 18. stoljeću, ban Jelačić ih je vratio nakon pobjede nad Mađarskom. Riječ je o arhivskim spisima koji se odnose na povijest hrvatskog naroda.
Ubrzo dolazi do velikog političkog skandala i dramatične rasprave tijekom jesenjeg zasjedanja sabora, u kojoj je dr. Grga Tuškan dao prijedlog da se ban Khuen Héderváry stavi pod optužbu zbog krađe arhivskih spisa.
Ban Khuen Héderváry dao je izjavu kako su ti spisi 35 godina bili u hrvatskom posjedu.
“Što se pako tiče posjeda,. o kojem je gosp. zastupnik kazao, đa je bila u faktičnom posjedu zemlja preko 35 godina, to znamo svi, to ne mogu niti ja poreći. Ali, da li je to bio pošten posjed, kao što je to označio g. predgovornik, o tom bi ja podvojio…”
Nakon njegove izjave nastala je užasna buka i komešanje kod pravaša pri čemu su nasrtali prema vladinim klupama.
Ban Khuen Héderváry pokušao je pobjeći, no narodni zastupnik David Starčević ga je uhvatio, dok ga je drugi zastupnik, Josip Gržanić, udario nogom u stražnjicu.
“Narode! Tat je van izbačen! Ti si dobio zadovoljštinu!”
– Eugen Kumičić.Simbolično, Josip Gržanić je od svojih stranačkih kolega dobio malu čizmu na dar.
9. studenog 1885.
Progon pravaša
Mjesec dana nakon “saborskog vritnjaka” David Starčević i Josip Gržanić privedeni su u istražni zatvor, kasnije i Eugen Kumičić.
Već 15. prosinca započela je rasprava tijekom koje se htjelo prekriti sramotu nanesenu banu.
David Starčević 18. prosinca osuđen je na 3 mjeseca zatvora, gubitak doktorata i odvjetništva. Josipa Gržanića čekala je jednaka sudbina dok se od progona Eugena Kumičića odustalo.
Banski stol naknadno je povisio kaznu na 5 mjeseci i kvalificirao ga kao prekršaj, a ne zločin.
Posljedice “vritanjaka” osjetio je i Mile Starčević, najmlađi Davidov brat, koji je tri dana nakon presude Davidu Starčeviću bez valjanog razloga izbačen iz sjemeništa i bačen na ulicu.
16. lipnja 1886.
Ujedinjena opozicija na izborima
Suradnja Stranke prava, Neodvisne narodne stranke i Stranke saborskoga središta bila je tijekom 1886. stalno na dnevnome redu iako se Starčević tome ogorčeno protivio.
Ban Khuen ipak je represivnim aparatom uspio slomiti cijelu oporbu, pa i političku snagu Stranke prava na izborima 1887. za Sabor na kojima je osvojeno samo devet saborskih mandata u odnosu na prošle izbore kada ih je bilo dvadeset i pet.
Ante Starčević izabran je u Čabarskom kotaru.
Pravaši tada preko Erazma Barčića predlažu lojalnu adresu, uz protivljenje Starčevića iako ju je potpisao, koja ima dva cilja: umjerenim tonom ponoviti Starčevićeva načela i pobiti veleizdajničke optužbe na račun Stranke prava.
U njoj su napuštena osnovna Starčevićeva načela o odnosu Hrvata prema kralju. Ističu se “podanički” i “prirođeni” osjećaji vjernosti kralju, a svojim sadržajem pravaška adresa iz 1887. prvi je put nagovijestila da se i u pravaškim redovima razmatra pitanje svrhovitosti daljnjega ustrajanja na Starčevićevoj idealnoj zamišljenoj politici.
27. travnja 1892.
Riječki sastanak
Održan je pravaški sastanak u Rijeci. Tada stvoreni zaključci su zadnja rezolucija “starog pravaštva” – ne spominje se okvir Monarhije. Na toj konferenciji je, nakon Kumičićevog govora o zaslugama “Starog”, Josip Frank predložio je izgradnju Starčevićevog doma.
2. lipnja 1892.
Poslijednji izbori
Izbori su održani od 30. do 31. svibnja i 1. i 2. lipnja. Stranka prava imala je samo osam zastupnika u Saboru, a Ante Starčević je poslijednji puta izabran iz Delničkog izbornog kotara.
Tada je usvojena Frankova adresa koja se temeljila na prihvaćanju dualizma prema kraljevskoj zavjernici iz 1867., što je značilo napuštanje pravaškog stava prema dualizmu na temelju adrese iz 1878.
Frankovu adresu potpisao je i sam Starčević, međutim, svima u Saboru je bilo jasno da zbog bolesti i starosti nije znao što je potpisao jer se nakon potpisivanja u govoru okomio na dualizam. Naime, pravaški program na temelju Starčevićeva učenja nije priznavao Nagodbu.
20. lipnja 1893.
Sastanak Starčevića i Strossmayera
U Krapinskim Toplicama došlo je do prvog susreta dvojice najvažnijih Hrvata toga vremena – Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera – i njihovog formalnog izmirenja. Sastanak je posljedica političke suradnje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke protiv Khuena.
Đakovački biskup, uza sva svoja nacionalno-politička zastranjenja, ipak je puno učinio na području umjetnosti, obrazovanja i znanosti. Bez razvijanja i njegovanja tih triju grana narodnog bića, nema ni hrvatskog naroda.
26. lipnja 1894.
Postavljanje kamena temeljca
Prinosi za izgradnju Starčevićevog doma su se počeli prikupljati 8. svibnja 1892., a dvije godine poslije, 26. lipnja 1894. položen je kamen temeljac. Tom je prigodom održana stranačka skupština na kojoj je donesen program temeljen na dogovoru s obzorašima.
Dom je izgrađen prema nacrtu arhitekata Lea Honigsberga i Julija Deutscha. Na proslavi otvorenja Doma “na 26. lipnja 1895. uz veliko saučešće pristaša iz svih krajeva Hrvatske”, izvedena je Starčevićeva himna, koju je na tekst Augusta Harambašića skladao Franjo Vilhar-Kalski.
Tijekom ljeta Starčević se useljava u veličanstvenu palaču u kojoj proživljava posljednje mjesece svojega života.
16. listopada 1895.
Spaljivanje mađarske zastave
Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića bio je izraz studentskog bunta protiv mađarizacije u Hrvatskoj.
Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK. Među prvima uhićen je Stjepan Radić, aubrzo nakon toga 23 studenta.
Istraga je provedena veoma brzo, tako da je već sljedećeg mjeseca počela glavna rasprava pred kaznenim vijećem Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu. Optužnica je obuhvatila 48 okrivljenih studenata, kojima je kao glavno djelo stavljeno na teret da su opisanim kolektivnim činom izazivali razdor “stanovnika države jedne proti drugim” te da su time počinili kazneno djelo
22. listopada 1895.
Čista stranka prava
U ime Kluba Folnegović osuđuje prosvjedni čin spaljivanja mađarske zastave zagrebačkih studenata.
U manjini ostaju Ante Starčević, Eugen Kumičić, Josip Frank, Mile Starčević, don Ivo Prodan i Josip Gržanić koji se ne slažu s osudom.
Dana 22. listopada 1895. godine Ante Starčević predaje pismo kojim istupa iz Stranke prava, a među razlozima tog čina navode se razlozi isključivanja najstarijih stranačkih kolega iz rasprava središnjeg odbora te proglašavanje Josipa Strossmayera “za protektorata” Stranke.
28. veljače 1896.
Otac domovine, Ante Starčević, napustio je svoju voljenu Hrvatsku 28. veljače 1896. u svojemu Domu u Zagrebu. Prema oporučnoj želji pokopan je na groblju u Šestinama.
Na pogrebu je zabranio svaki sjaj, glazbu, pjevanje, zvonjenje i vijence. Tražio je da se tijelo položi u jednostavnu, nepomazanu drvenu škrinju, a sprovod obavi prema “jednom vrijednom duhovniku rimske crkve i po njezinu obredu”.
Veličanstven ispraćaj koji su pohodili građani iz cijele Hrvatske protegnuo se od njegova Doma preko Jelačićeva trga prema Šestinama. Spominje se broj od 30 000 ljudi u povorci te 20 000 promatrača.
Preporuka
Knjige
- Ante Starčević, Izabrani spisi
- Ante Starčević, Izabrani politički spisi
- Ante Starčević, Djela dra. Ante Starčevića
- Ante Starčević, Govori
- Ante Starčević, Govori u Hrvatskom saboru
- Ante Starčević, Književna djela
- Ante Starčević, Misli i pogledi : pojedinac - Hrvatska - svijet
- Ante Starčević, Iztočno pitanje
- Ante Starčević, Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?
- Ante Starčević, Ime Serb
- Ante Starčević, Na čemu smo
- Kerubin Šegvić, Dr. Ante Starčević : njegov život i njegova djela
- Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije
- Mirjana Gross, Izvorno pravaštvo : ideologija, agitacija, pokret
- Mirjana Gross, Starčević i Kvaternik: spoznaje i nadahnuća
- Mirjana Gross, Čovjek Ante Starčević: u povodu 100-godišnjice smrti
- Pavo Barišić, Ante Starčević. Ideali slobode i prava.
- Dr. Ante Starčević : o 40. obljetnici smrti
- Vjekoslav Šišul, Ante Starčević
- Stjepan Sršan, Život i djelo dr. Ante Starčevića - oca hrvatske domovine : 1823.-1896.
- Jasna Turkalj, Zlatko Matijević i Stjepan Matković, Pravaška misao i politika : zbornik radova
Poveznice
- Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma 1/2 (Davor Dijanović)
- Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma 1/2 (Davor Dijanović)
- Enciklopedija.hr
- Made in Europe? Europski utjecaji na hrvatski nacionalizam (Leo Marić)
- Govor Ante Starčevića u Saboru 26. lipnja 1861.
- Svježi pogled na Oca domovine (Vedran Obućina)
- Ostavština Oca Domovine (Marito Mihovil Letica)
- Ostavština za budućnost (Mirsad Bakšić)
- Živo Starčevićevo nasljeđe (Marinko Šišak)
Znanstveni i stručni članci
- Bićanić, Nikola. "Ante Starčević u hrvatskoj kniževnosti." MemorabiLika, vol. God 1, br. broj 1, 2018, str. 179-195.
- Derossi, Zlata. "Pjesme Ante Starčevića 1823.-1896. U povodu stote obljetnice smrti Oca Domovine". Senjski zbornik 23 , 1996, str. 209-228.
- Brajković, Luka. Ante Starčević kao satiričar i humorist. Fluminensia, 34 (2), 2022, str. 621-649.
- Markus, Tomislav. "Društveni pogledi Ante Starčevića." Časopis za suvremenu povijest, vol. 41, br. 3, 2009, str. 827-848.
- Brlić, Ivan. (2018). 'Novi zbornik posvećen Ocu Domovine, dr. Anti Starčeviću', MemorabiLika, God 1(broj 1), str. 227-232
- Turkalj, Jasna. "Zvekan - humor, satira i karikatura kao sredstvo pravaške političke propagande." Povijesni prilozi, vol. 18, br. 18, 1999, str. 121-160
- Balić, Davor. "Iskazi Miroslava Krleže o Anti Starčeviću." Kroatologija, vol. 12, br. 2. - 3., 2021, str. 143-160
- Artuković, Mato. "Ante Starčević i Židovi (prema pisanju lista Sloboda)." Časopis za suvremenu povijest, vol. 42, br. 2, 2010, str. 483-511.
- Barišić, Pavo. "Istina i raskrivanje opsjena u Selskom proroku: Rousseauov utjecaj na Antu Starčevića." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol. 44., br. 2 (88), 2018, str. 333-372
- Barišić, Pavo. "Filozofija slobode A. Starčevića." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol. 23., br. 1-2 (45-46), 1997, str. 129-146
Javi se...
Kontaktiraj me
Hvala vam što ste odvojili vrijeme i posjetili našu inicijativu za Dana sjećanja na dr. Antu Starčevića. Cijenimo vaš interes i pozdravljamo sve povratne informacije, prijedloge ili pitanja koja možda imate.
Molimo koristite obrazac za kontakt u nastavku kako biste stupili u kontakt s nama. Potrudit ćemo se odgovoriti što je prije moguće.