Tko na tvrdoj stini svoju povist piše...
Povijest obitelji Milanović Litre
Oslobođenje Cetinske krajine i dolazak Pavla, Bože i Grgura
Nakon oslobođenja Cetinske krajine od Turaka 1686. godine katoličko stanovništvo iz Bosne naseljava prostore Dalmatinske zagore. Tadašnja mletačka vlast željela je naseliti oslobođene prostore kako bi se što više zemlje obrađivalo, te kako bi se područje naselilo s vojno sposobnim stanovništvom koje će biti spremno obraniti novoosvojene granice u budućnosti.
Već sljedeće, 1687. godine, na prostor Cetinske krajine došao je Pavao Milanović zajedno sa svoja dva brata Božom i Grgurom iz Livna. Pavao Milanović je sa sobom poveo i pedesetak svojih vojnika zajedno s tri topa koje je predao u sinjsku tvrđavu. Za svoje zasluge dobio je kuće i kulu u središtu Sinja koja se nalazila u današnjoj ulici “Litrin obor” koja uživa status zaštićenog kulturnog dobra Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakon dolaska u Sinj Pavao nastavlja sa svojim vojnim djelovanjem zbog kojeg mu je ustupljena dodatna zemlja na području Cetinske krajine. Pismenom investiturom vlast potvrđuje sve posjede harambaši Pavlu koji često sa svojom vojskom odlazi u Bosnu gdje vodi bitke kojima potiskuje Turke i oslobađa “mlado roblje” odnosno poturčenu katoličku djecu.
U susret povijesnoj bitci za Sinj serasker Mustafa-paša Čelić preko Livna se spušta u dolinu rijeke Cetine gdje zahtjeva od stanovnika Otoka (današnjeg Otoka Dalmatinskog, gdje su Milanovići posjedovali Kulu i zemlje) preseljenje u Livanjsko polje kako bi postali podanici Osmanskog carstva, što Otočani odbijaju.
Rezultat prkosa Otočana rezultirala je s više od 1000 mrtvih Turaka. Ta bezizlazna, junačka obrana Otočana ostavila je utisak na branitelje Sinja koji su uz pomoć čudotvorne Gospe Sinjske uspjeli obranit najezdu 60.000 Turaka.
Pavao nije doživio povijesnu bitku za Sinj 1715. godine. Titulu harambaše preuzeo je brat Bože koji gine prilikom povijesne obrane Sinja. Nakon njega Harambaša postaje Grgur koji nastavlja pohode brata Pavla po Bosni i nastavlja oslobađati “mlado roblje”.
Nakon Grgura titulu harambaše nosila su još trojica Milanovića: Mate, sinovi Ivan i Mate. O junaštvu braće Milanovića svjedoči i pjesma fra Andrije Kačića Miošića “PISMA OD GLASOVITIH JUNAKA BRAĆE MILANOVIĆA PAVLA, BOŽE I GRGURA”
Na hiljadu još i šest stotina
osamdeset i sedam godina
tri sokola Prolog priletiše,
u Cetinu ravnu doletiše,
tri brajena, tri Milanovića,
koji bihu srca Zrinovića:
Pava jedan, Bože drugi biše,
a treći se Grgur zovijaše.
Silnoga su cara ostavili,
pod duždevo krilo pribignuli,
sobom triest kuća dovedoše,
u Cetini selo naseliše.
Tad bijaše bane đenerale
po imenu Korner Jerolime:
Pavlu daje lipo harambaštvo
za njegovo veliko junaštvo,
neka može četu četovati,
prid junacim svojim vojevati.
Pava biše srca junačkoga,
robi zemlju cara silenoga.
Uze kulu Duratbegovića,
bosanskoga na glasu plemića:
rusu mu je glavu odsikao
svojom sabljom, Bog ga pomogao!
To svidoče mletačka vlastela,
po Cetini varoši i sela,
a najveće Korner đenerale,
silni vitez, od starine bane.
Kad šerašćer Cetinu robljaše,
junački se Pava podnosaše:
tira Turke iz Cetine ravne
ter im ruse odsijeca glave
po svidodžbi Muceniga bana,
po imenu Alvis đenerala,
koji Pavla uzdiže i hvali,
kakono ga hvale i ostali.
Vojeva je rata od Morije,
Malenoga nije dočekao,
već njegova dva mila brajena,
u Livanjskom polju odgojena.
Često oni k Livnu odlazahu
i od Livna roblje dovođahu.
Kad li Turci na Sinj udariše,
i tada se braća namiriše.
Pomoć daju sinjskim vitezovom,
biju Turke prahom i olovom,
al' je Božu puška udarila,
s crnom ga je zemljom sastavila.
Lipo ga je bratac osvetio,
jer je sablju krvce napojio,
po imenu Grgo harambaša,
pivaj, pobre, to je dika naša!
Brez pristanka četu četovaše,
Turke hvata, glave odsicaše,
Drežnicu je varoš porobio
i Zmijanje ognjem upalio.
Pod Glamoč je često odlazio
ter je mlado roblje dovodio;
kad razbiše pod Prologom Turke,
i tad Grgo okrvavi ruke.
To svidoče na glasu junaci,
Cetinjani mladići i starci,
i vlastelin Balbi providure,
po imenu Mlečanine Jure.
fra Andrija Kačić Miošić
Milanovići u 18. stoljeću
Mlinovi Beguša i Ovrlja u Otoku. © Dalmatinska Zagora
Nakon obrane Sinja od Turaka, obitelj Milanović Litre u pisanom tragu prvi puta se pojavljuje polovicom stoljeća u zapisima putopisca Alberttija.
Učvršćivanjem mira u Cetinskoj krajini sinjske harambaške obitelji u posjed dobivaju veliku količinu zemlje koje s vremenom propadaju jer im se nisu mogle u potpunosti posvetiti. Milanovići nisu bili iznimka u ovom procesu. U drugoj polovici 18. stoljeća zatekle su ih teške novčane neprilike koje su nastojali ispraviti iznajmljivanjem zemlje, što im nije uspjelo.
Milanovići krajem 18. stoljeća vraćaju dijelove svoje zemlje državi zbog nepovoljnih uvjeta iznajmljivanja. Obrađivanje zemlje je bilo zapušteno zbog velikog sudjelovanja u javnim poslovima.
Uz zemlju, obitelj Milanović Litre posjedovala je i dvije mlinice na potoku Ovrlji u Otoku koje su kupili dolaskom iz Sinja u Otok. Iz te činjenice za zaključiti je da je obitelj Milanović LItre uspjela sačuvati svoje bogatstvo. Mlinice su i danas u našem vlasništvu.
Mate Milanović Litre - Poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevstva SHS 1920.
Hrvatska pučka stranka je svoje ishodište imala u Hrvatskome katoličkom pokretu, u sklopu kojega je od 1920. godine djelovao Hrvatski katolički seniorat, organizacija katoličkih intelektualaca.
Na plenarnom sastanku Hrvatskoga katoličkog seniorata održanom u Zagrebu u studenome 1918. godine donesena je odluka o osnivanju političke stranke koja će ispunjavati politički prostor između “ekstremnih socijalnih tendencija liberalizma i socijalne demokracije”. Trebala je biti “kulturno konzervativna i “socijalno-gospodarski pravična prema svim staležima, ali ipak više oslanjajući se na seljaštvo kao glavni kontingent naroda”.
HPS je u organizacijskom pogledu bio zamišljen kao sinteza triju “kurija” – za seljake (“seljačka demokracija”), za radnike (kršćansko-socijalna organizacija), a kurija namijenjena građanstvu uobičajeno je nazivana “građanski klub”.
Unatoč početnim pregovorima oko sklapanja mogućih izbornih koalicija s drugim strankama, uskoro je postalo razvidno da će HPS na izbore za Ustavotvornu skupštinu izaći samostalno.
Rezultati izbora održanih 28. studenoga 1920. odredili su odnos snaga u parlamentarnom životu Kraljevine SHS sve do ožujka 1923, kada su održani izbori za novi saziv Narodne skupštine.
Nakon što su sređeni svi izborni rezultati, postalo je jasno da je HPS prošao relativno slabo, te na temelju tih rezultata stranka je osvojila devet zastupničkih mjesta.
Mate Milanović Litre, težak iz Otoka 1920. godine bio je izabran ispred Hrvatske pučke stranke za poslanika Dalmacije u Ustavotvornoj skupštini Kraljevstva SHS s 4669 osvojenih glasova.
II. svjetski rat
Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske na prostoru Cetinske krajine polovicom travnja u Sinj su ušli pripadnici 25. pukovnije divizije Bergamo. Vojnici međupostaje Otok smješteni su u kući Grge Milanovića Litre u čijoj su se neposrednoj blizi, na padinama Kamešnice, nalazili partizani koji su u noći s 25. na 26. rujna 1942. godine predajom oružnika i domobrana preuzeli Grginu kuću.
Nakon dužeg vojnog djelovanja Talijani su shvatili da partizane ne mogu protjerati iz tog područja. Nakon niza neuspješnih akcija odlučuju 27. lipnja 1943. godine u 16h bombardirati kuće Milanovića Litre i Milanovića Trapo iako nitko od njih nije bio u partizanima, niti su ih podržavali.
Bombardiranjem je usmrćeno 12 osoba, uglavnom djece, a od posljedica ranjavanja umrlo još dvoje. Poginuli su: Anka, rođena iste godine; Silvestar, rođen iste godine; Rafael, 4 godine; Zvonimir, 5 godina; Tereza, 9 godina; Anđa, 10 godina; Ćiro, 10 godina; Ivanka, 14 godina; Ana, 26 godina; Pera, 41 godina; Šima, 43 godine; Stana, 45 godina; Tomažina, 50 godina i Bože, godina rođenja nepoznata.
Kapitulacijom Italije i odlaskom talijanske vojske iz Cetinskog kraja u rujnu 1943. godine u Sinj dolaze Njemačke snage. Dolaskom Nijemaca nastavljaju se borbe s partizanima na području Otoka podno kamenšničkih brda. Neprestani gerilski napadi nanosili su Nijemcima manje gubitke zbog kojih su 27. ožujka krenuli u akciju protiv partizanskih postrojbi uzduž rijeke Cetine.
U Otok su došli 28. ožujka gdje su okupili članove obitelji Milanović Litre i Trapo u jednoj od kuća s objašnjenjem da će se održati govor i uručiti novi dokumenti obiteljima. Zaključali su ih u kuću te na vrata i prozore postavili strojnice i otvorili vatru na nedužne ljude kojima su nepozvani partizani oduzimali hranu i boravili im u kućama nepozvani. U pokolju je ubijeno 11 članova obitelji Plavša, 36 članova obitelji Milanović-Trapo i 24 člana obitelji Milanović Litre. Karlo Milanović Litre, moj dida, zajedno s još nekoliko članova obitelji preživjeli su ispod mrtvih tijela svoje obitelji i pobjegli.
Partizanske snage koje su se povukle iz sela dobro su znale što se u selu događalo, ali su iz straha mještane prepustili divljanju Nijemaca i četnika. Mještani Otoka dobro su zapamtili tko im je koliko-toliko pomogao, a tko je bježao. O toj činjenici govori razgovor s preživjelim mještanima Otoka. Očevidac je Ana Botica rođ. Smoljo, rođena 20. srpnja 1929. koja je rekla:
„Nijemci nisu vodili borbu sa partizanima u našem selu. Vodili su oni borbu sa nevinim svitom, koji nije za ništa kriv, a partizani kad su ugledali da dolazi njemačka vojska, pobjegli u planinu i tamo stali dok Nijemci nisu otišli iz našeg sela. Dok su partizani bili u planini, Nijemci su klali i palili sve što im se našlo na putu. Kad je sve prošlo, partizani se vratili u selo, a pokojna Šušuša Jela im govori: ‘Sad vas je đava donio, kad nas je sve poklalo i poubijalo.’ A partizani na to rekoše: ‘Šta i vi niste bižali ka i mi.“
Prema najnovijim istraživanjima, motiv zločina je bila odmazda za gubitke Nijemaca i Talijana. A početkom travnja 1944. godine uhićeno je 70-ak četnika Momčila Đujića pod sumnjom u upletenost u pokolj koji su ubrzo pušteni na slobodu usprkos poslanih prosvjednih od tadašnjeg vrha vojske.
Neraskidiva veza obitelji Milanović Litre, franjevačkog reda i Cetinske krajine
fra Stanko Milanović Litre (1911. - 1944.)
Rođen u Otoku 26. kolovoza 1911. godine, sin Frane i Anđe, kršten u Otoku dobio ime Frano, krizman u Sinju. Završio je osnovnu školu u Otoku 1924., a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju 1929. godine. U novincijat je stupio u Visovcu od 1929. do 1930. godine gdje zamjenjuje krsno ime s redovničkim fra Stanko. Filozofiju studira u Sinju od 1930. do 1932. godine, a teologiju u Makarskoj 1932. do 1936. godine. Đakonsko ređenje primio je 1935. godine kada je zaređen i za svećenika u Trilju. Godinu dana kasnije slavio je Mladu misu.
Bio je nastavnik i prefekt u sjemeništu i predavač u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, potom je bio župni pomoćnik i vjeroučitelj u Imotskom 1939. godine.
Gajio je istinsku ljubav prema Hrvatskoj. Nije prihvaćao komunističku ideologiju pa ga s pravom nazivaju antikomunistom. Ljubav prema svojem bližnjem pokazao je u trenucima stvaranja Hrvatske države 1941. godine kada se našao na službi u Imotskome.
Svojim je svećeničkim autoritetom odvraćao narod Imotske krajine od bilo kojeg nasilja nad bilo kime, a posebno ne nad pravoslavnim vjernicima. Tako je s o. fra Stankom Bradarićem i s o. fra Ćirom Ujevićem spasio mnoge ljude od stradanja. Na tom su mu zahvalni mnogi pravoslavci, posebno pravoslavni pop NIkola Dragičević iz Glavine Donje kod Imotskoga koji je pismeno potvrdio kako se fra Stanko zauzimao za njegovo oslobođenje. Čak su mu komunisti priznavali da je kao vjeroučitelj u Imotskome “podučavao djecu kako treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe”, ali su mu pripisali odgovornost ustaškog organizatora mladeži i ustaškog funkcionera.
U kolovozu 1941. godine došao je u Sinj kao župni pomoćnik i vjeroučitelj. Od travnja 1943. obnaša službu vojnog dušobrižnika u Sinju, a od siječnja 1944. godine starješinstvo mu je dopustilo da obnaša dužnost vojnog pričuvnog dušobrižnika sa stalnim boravištem u Sinju. Tu je službu obnašao u 27. ustaškoj bojni u činu ustaškog satnika.
Neutemeljene optužbe partizana
Partizani su u početku optuživali fra Stanka da je kriv za pokolj u njegovu rodnom Otoku i drugim podkamešničkim selima, koji su 28. i 29. ožujka 1944. godine počinili pripadnici III. bojne 14. puka SS divizije “Prinz Eugen” zajedno s četnicima. S tim stravičnim i zločinačkim pokoljem on nije imao nikakve veze. Tim gnjusnim činom je gotovo do istrijebljena uništena cijela naša obitelj.
Uništeno je jedno pokoljenje, razoreno jedno hrvatsko selo na čijem se terenu ostvarila najrazornija mržnja i zlo koje je donijela. Kad je čuo što se događa s njegovim Otokom, išao je na zvonik sinjske crkve da vidi gusti crni dim koji se nadvio nad rodnim mu krajem. Gorko je plakao nad tragedijom svojih najdražih. Plakao je i žalio poput starozavjetnoga proroka u Tužaljkama: “Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! Baština nam pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima… majke su nam kao udovice.”
Komunisti su fra Stanku izmišljali i podmetali neutemeljene i neprihvatljive optužbe o osobnom sudjelovanju u ovom strašnom zločinu što nije moglo imati nikakva uporišta. Svi oni koji su iskrivljenim činjenicama optuživali fra Stanka za pokolje nisu mogli pronaći dokaze za svoje optužbe nego su tim izmišljenim krivnjama željeli još više produbiti napetost između vlasti i Katoličke crkve.
Obavještajac “Vanja” izvijestio je partizanski štab o fra Stanku Milanoviću Litri ovako: “Ovi su ekstremni nepomirljivi, zakleti prijatelji N.O.P. i partizana”, a obavještajka “Jelica” izvještava da je fra Stanko “Opasni ustaša”.
Fratri i vjernici nisu prihvaćali propagandu koju su komunisti širili protiv fra Stanka, nego su ga neobično cijenili. Vjerojatno najbolji prikaz fra Stanka Milanovića Litre dao je fra Paulin Vuković, njegov suvremenik i svećenik franjevačkog samostana u Sinju.
“Tek uvečer kad je u samostan došao fra Stanko Milanović-Litre, obavijestio nas je o strašnom zločinu. On, Stanko, kao vojni dušobrižnik u ustaškoj uniformi, zajedno s još nekoliko oficira tražili su dozvolu od komandanta mjesta da idu u potjeru za zločincima. Nije bilo dozvoljeno da ne bi izazvali na još veća zlodjela Nijemce koji su u Sinju. Jer Bog te sačuvao njemačke odmazde, koja bi sigurno uslijedila da se je hrvatska vojska dala u potjeru za tim vojnicima koji su obučeni u njemačku uniformu, no onda se je kao sigurno govorilo da su to bili četnici u njemačkoj uniformi. Sutradan se je moglo nešto detaljnije doznati. Naravno, protuhrvatska propaganda je taj teški dogadaj iskoristila na svoj način. Odmah se bacila parola da je ustaša fratar, fra Stanko Litre poslao u svoje rodno mjesto te zločince. Mislim da je suvišno braniti se od te klevete, stoput besmislice. Toliko i toliko puta, uvečer iza ‘konverzacije’ zatekao bih ga u koru gdje sam obavlja pobožnost križnog puta. Znači bio je čovjek molitve i kao takav dao je svoj život potpuno Bogu na raspolaganje. Valjda su ga na ovu privatnu pobožnost poticale strahote ratnog vremena i ljubav prema hrvatskom narodu, koga je on gotovo po ljudsku govoreći bezgranično volio. (…) Možda bi mu se moglo prigovoriti da nije trebao toliko isticati svoje hrvatstvo, i možda nije bilo uputno da on u ustaškoj uniformi vrši svećeničku slużbu. Možda bi više učinio za hrvatsku stvar na nekom drugom mjestu, a ne ovdje gdje ga je svatko poznavao, pa onda što se god loše dogodi, najlakše baciti na fratra Litru.“
– fra Paulin Vuković
Suđenje bez branitelja i obrane
Obrana mu je bila uskraćena. Ponižen i obespravljen, njemu su pripisali sve krivnje koje su se u tom razdoblju dogodile u Sinju i u Cetinskoj krajini, te su ga optužili i na koncu osudili na smrt.
Komunisti su bili svjesni da su izmislili fra Stankovu odgovornost u pokolju u Otoku pa ga Viktor Novak u svom djelu “Magnum crimen” ne dovodi u svezu s pokoljem na Kamešnici, dok mu pripisuje druga nečasna djela i odgovornost, ali ih ničim nije dokazao.
Znao je dobro da partizani nemilosrdno uništavaju svoje protivnike, a posebno svećenike u mjestima gdje su došli na vlast, nad njima se trebala izvršiti osuda kao što se u svoje vrijeme trebala razoriti Kartaga. Do njega je došla tragična sudbina kako su partizani dolaskom u Dubrovnik poubijali vodeće ljude među njima i neke svećenike. Zbog toga nije imao snage da čeka partizanske postrojbe u Sinju. Povlačio se s hrvatskom vojskom i civilima iz Sinja prema Splitu 25. i 26. listopada 1944. godine.
U Dicmu su ga partizani uhitili, doveli u Sinj te strpali u sinjski zatvor u kojem su ga nemilosrdno mučili. U zatvoru je bio s domobranskim pukovnikom Jakovom Potočnikom, Lukom Labrovićem, Spasojem Traviziem i s dvije sestre Maricom i Ankom Mladina u posebnoj ćeliji. S njim se sastao o. fra Ivan Bilušić i tom mu je prigodom fra Stanko rekao:
“Dvaput sam bacao krv, strašno me muče strujom. Hvala Bogu, rado ginem za Boga i naš hrvatski narod. Najteže mi je, fra Ivane, što me muče, jer da sam kriv za pokolj u Otoku. Ako ostaneš u životu, pozdravi braću i neka me se sjete pred mojom Gospom. Ginem pravedan.”
Dana 9. studenoga 1944. u Sokolskom domu današnjoj kinodvorani u Sinju, Vojni sud pri komandi Cetinskog područja izveo ga je na suđenje. Članovi Sudskoga vijeća bili su: Slavko Malešević, predsjednik Vojnog suda VIII. korpusa, Ivan Bračulj, major, član Kotarskoga NOO-a Sinj, Marko Čikotić, predsjednik JNOF-a za kotar Sinj, Ilija Sarić, zastavnik, i Ante Mamuzić, borac.
Javne interese zastupao je Petar Peko Bogdan, zamjenik zapovjednika VIII. korpusa, potpukovnik, u čijoj je odluci bila sudbina okrivljenih. Peko Bogdan tražio je najstrožu kaznu, što je “sud” prihvatio. Osuđen je na smrt streljanjem.
Taj proces koliko god je nazvan suđenjem jest prava lakrdija sudstva jer osuđenicima nije dozvoljena obrana i pomoć odvjetnika, ni pravo na žalbu. Što se god prohtjelo Sudskom vijeću govoriti i optuživati “okrivljene” nitko im se nije smio suprotstaviti. Ne samo da branitelja nije bilo, nego se ni sami optuženici nisu mogli braniti.
Proces je bio, istina, javan, ali su partizani u kinodvoranu pustili svoje pripremljene svjedoke, istomišljenike, naručenu glasnu komunističku rulju, zadojenu velikom akumulacijom mržnje, koja je nastojala ismijati i poniziti optuženike. Na temelju izmišljene krivnje da je fra Stanko začetnik svih zločina u Sinju, trebalo je pod taj nazivnik staviti razlog osude. Iako on nije nikad priznao optužbe, partizani su kasnije uporno ponavljali kako ih je na suđenju priznao.
Kako su komunisti sebe smatrali gospodarima ljudskih života, mislili su da mogu uništiti svakoga tko im se usprotivi zato što su bili nedodirljivi. Osumnjičenicima je sudbina bila unaprijed zapečaćena; osuđeni su na teške kazne ili na smrt, iako na njima nije bilo nikakve osobne krivice. Partizanski je sud ovjekovječio svoju “pravdu” smrću nevinih, a izvršitelji svoje “junaštvo” što su postali sredstvo zla u rukama moćnika.
Suđenje bez branitelja i obrane
Osuđenike na smrt pričestio je 10. studenoga 1944. oko devet sati izjutra o. fra Paulin Vuković a prije su se ispovjedili. Fra Paulin piše: “Naprosto nisam mogao niti da im jednu riječ rečem. Samo sam jecao i glasno plakao“. Na to ga je fra Stanko prekorio:
“Zašto plačeš? Zar ne znaš da mi umiremo za Boga i Hrvatsku?”
lako je bio mlad, nije mu bilo žao umrijeti; pred njim se otvarala budućnost koja sada stoji pred završetkom.
Fra Stanko se na suđenju držao odvažno i odlučno svjestan da odlazi u smrt, da se žrtvuje za svoje ideale. Fra Paulin Vuković je osuđenike pratio na strijeljanje.
Uz veliko mnoštvo svjetine osuđenici su stavljeni pred cementni zid ispred kojeg je bila iskopana velika rupa za sve strijeljane.
Fra Stanko je pao kao junak, neslomljiv i nepokolebiv, svoju je žrtvu prinio svjesno na oltar Domovine.
IZVORI:
STJEPAN ČOVO: Franjevci – žrtve drugog svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini; Franjevački samostan Sinj; Sinj, 2015.
STJEPAN MARKOVIĆ: Stradanja podno kamešnice; Alfa d.d.; Zagreb, 2012.
fra Anđelko Milanović Litre (1913. - 1990.)
Fra Anđelko je rođen i kršten u Otoku, krizman je u Sinju 1925. godine. U Otoku je završio osnovnu školu 1924. godine. U Sinju pohađa i završava franjevačku klasičnu gimnaziju 1930. godine.
U Zaostrogu ulazi u novicijat 30. kolovoza 1930. godine i polaže redovničke zavjete 31. kolovoza 1931. godine. U Makarskoj polaže svečane zavjete 12. studenoga 1934. godine. U Sinju studira filozofiju od 1931. do 1933. godine. U Makarskoj studira i završava bogoslovne nauke 1937. godine. U Splitu je zaređen za svećenika 6. svibnja 1937., a u rodnom Otoku je slavio mladu misu 9. svibnja 1937. U Rimu, na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, studirao je gregorijansko pjevanje, skladateljstvo i solo pjevanje od 1937. do 1942. godine, te postiže naslov maestro.
Fra Anđelko je od 1942. do 1944. godine u Makarskoj, na Franjevačkoj bogosloviji, predavao crkvenu glazbu i pastoralnu liturgiju. Selidbom Bogoslovije u Zagreb obavlja istu službu. 1946. godine je tajnik Provincijala i zborovođa u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. U Sinju je, u svetištu Gospe Sinjske, zborovođa 1952. godine. U Zagrebu je profesor crkvene glazbe na Bogoslovnoj školi svoje provincije 1954, a 1955. godine postaje član Odbora za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije.
U Makarskoj je profesor crkvene glazbe na Bogoslovnoj školi. U Makarskoj je od 1961. do 1964. godine gvardijan; predaje crkvenu glazbu na (nadbiskupskoj) Teologiji u Splitu; postaje član Odbora za crkvenu glazbu Splitsko-makarske nadbiskupije. U Zagrebu 1963. godine surađuje s A. Vidakovićem na osnutku Instituta za crkvenu glazbu pri Rkt. Bogoslovnom fakultetu. Nakon početka rada Instituta u njemu vodi zborsko pjevanje.
Fra Anđelko je u Zagrebu 1964. godine na zamolbu zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Šepera i uz dozvolu redovničkih poglavara svoje provincije preuzeo nakon Vidakovićeve prerane smrti njegovu ulogu i u Institutu za crkvenu glazbu te je: profesor u školi, predstojnik Instituta, a uz to je i profesor crkvene glazbe na Bogoslovnom fakultetu.
U Zagrebu 1969. godine sa svojim suradnicima u Institutu pokreće ponovno (treće) izlaženje časopisa za duhovnu glazbu s glazbenim prilogom Sveta Cecilija i postaje mu urednik.
S mješovitim zborom Instituta gostovao je i organizirao mnogobrojne koncerte, a 1983. godine je umirovljen kao profesor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Dvije godine kasnije, zbog bolesti nije u mogućnosti sudjelovati u obilježavanju 25. obljetnice djelovanja Instituta. Premješten je iz Zagreba u Sinj, u samostan Čudotvorne Gospe Sinjske. 1990. godine umire u Sinju te je pokopan u franjevačku samostansku grobnicu. 1991. godine je u Sinju i Zagrebu komemorirana prva obljetnica njegove smrti.
Godine 2005. u Otoku, rodnom mjestu o. fra Anđelka, osnovan područni odjel glazbene škole koja nosi njegovo ime “Fra Anđelko Milanović-Litre”. To se ostvarilo zahvaljujući ideji fra Stipice Grgata, profesora glazbene umjetnosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju koji je inicirao i postavljanje spomen ploče na njegovoj rodnoj kući te poprsje na glavnom trgu u Otoku 2020. godine.
Uz fra Anđelka i Stanka treba spomenuti i fra Stanka Milanovića Litru rođenog 1942. godine, fra Franu Milanovića Litre, fra Slavena Milanovića Litre i časnu sestru Nediljku (Luca) Milanović Litre