Gledaj sada stanje moje,
U koje se voljno stavi’:
Cijeća same, o gospoje,
Vaj goruće Tve ljubavi.
Kad se usudih malo prije
Bez bojazni kazat svima.
Da si sunce Ti milije,
Neg je, koje nebo ima.
Svjetlosti mi sunce ne da:
Kroz Tebe se njem’ zamjerih,
Za to svijet me već ne gleda;
A još Ti me iznevjeri!!
Jest, kad gledah skup vas dvoje,
Potamniše suncu traci,
A sinuše oči Tvoje,
Tebe izabrah, sunce bacih.
To učinih rad ljubavi
Raju sličnog lica Tvoga;
Sunce ne htijah, Ti me ostavi:
Sad vas ne imam nijednoga.
Razložno sam učinio,
Ne kajem se, ni’e mi žao,
Što sam obraz toli mio
Suprot suncu izabrao.
Samo ‘e žalost ta jedina.
Ka mi srce muči i travi;
Za što, mila, sad nevina
Nemilosno mene ostavi?
Sunca ovog nije mi treba;
Jer je bilo i bit će tmina
Bez Tebe mi usried neba,
Gdje je svjetlost Sva i jedina.
Ti, svijetlost moja budi,
Ti, moj, dojdi, raju dični,
Te mi dušu oslobodi
Od prizora paklu slični!
A. V. Rastevčić
