Zašto, sunce, trake tvoje
Tako dugo već nam krati?
Kazat ću ti, ma gospoje,
Ako samo želiš znati.
Nije drugo, vjeruj meni,
Što ga na to nagnalo bi,
Već, Angjele moi ljubljeni,
Ti ljepotom što ga dobi.
Za oblakom za to hodi.
Srameći se sve ljepote.
Znajuć ljepše da s’ nahodi
Sunce, ko’e mu slavu ote.
Da, o dijevo ljubezljiva,
Žalost teška sad tare ga:
Da nestaje već se skriva,
Što s’ ti sunce ljepše od njega.
Jošte, mila ma gospoje.
Nama dvjema sve zavidi,
Što je ljepše lice Tvoje
I me oko, što ga slidi.
Da se srami, pravo ima,
Da se skriva dužnost mu je,
Još je pravo, Tvim očima
Da se klanja i nje štuje;
Jer očita istina je,
Da ti nećeš, sunce, njega
Kad u tminah ono ostaje
Rumenila bez Tvojega.
Nek se dakle njegvi plami
Od studeni okamene,
Kada traci Tvoji sami
O gospoje, grilu mene.
A. V. Rastevčić
