San i istina

dr. Ante Starčević - Otac Domovine

Posao teški slomio je
    Tijela uda sva u meni,
Da za dugo od nevolje
    Medju živim bit ne scijeni!

Dokle tijelu, da se vrati
    Mir i pokoj izgubljeni,
Vidiv pčele cvijetiće brati
    Po granate lipe sjeni;

Tijelu omili hlad debeli
    Slavske lipe od ogranka;
Duša usrijed njeg zaželi
    Tebe grlit bez prestanka.

S gnijezda mnogih pjesni ugodne,
    Ka na lipi stoje gori,
Čujem pieti ptice srodne —
    Dok mi oči san zatvori.

Tijelo trudno mirno veće
    I bez čuti mirno leži;
Al ma duša spavat ne će
    Na te misli, k tebi teži;

Misli rajskom u pokoju
    Na negdašnju jedva sijenu
I na možnost, majko, tvoju —
    Al se radost brzo okrenu — —

Vidjeh sred sna najgorjega,
    (Predam brojeć te strahote)
Da u gnjevu vlast višnjega
    Tebe i ime tve mi ote

I u tamnicu tešku baci,
    Gdje do vjeka broji dane
Bez da ikad sunca traci
    K tebi dopru dan ti svane !

I koj do sad tebe slijedi
    Na dnu mrklog tog ponora,
Oj nemile zapovjedi!
    Uništit se s tobom mora.

Gdje ste sada, braćo mila,
    Gdje ste, vijerni svećenici?
Ne čujete ljutog cvila
    Slavne majke u tamnici? — — —

Glas velik se razlijego je
    Oko tebe sa svijeh strana,
Sagriješenje da još tvoje,
    Ne zasluži ovijeh rana.

Sada blagu nadu goji
    Pokajanu i nevinu
Milostivo da dostoji
    Višnji oprostit svu krivinu.

Al jao! nada zla i mene
    Ko i sve je prevarila,
Ka je iz dobe neizmjerene
    Nevjerna ka i sad bila!!

Ah! i medj nam (Višnji ukloni!)
    U najvećoj bludnji mjeri
Jedan drugog davi, goni;
    Ne već ljudi, nego zvijeri…

Otac sina satrt gleda,
    Sin svog otca pod mač svija,
Brat se bratu branit ne da,
    Svoj svojega smrtno ubija.

Motrit stadoh sad iz nova
    Sve u pogubi i u smeći,
Što no prije ne vjerova
    Usiljen sam bio reći:

Da riječ mudrijeh, ka do sada,
    Traja mnogijeh od godina’,
Udes svijetom da ne vlada,
    Nit je bila — nit je istina.

To htijah izreć u istinu,
    Nu se zbudih iznenada; — — —
Al kakov me novi obsinu
    Prizor, mila, gledaj sada.

Niti traga nije boju,
    Smutnje u dno pakla bježe,
Kćeri, sine, braću tvoju
    Sveti savez sloge veže.

A ugledah tvoje lice,
    Od sunčanog ljepše vele,
Sijat cvijeće i ružice
    Ko što ih tvoja djeca žele.

Zorka, kćerka poljubljena
    Jedva stobom što s’ sastanu
Kratka tmina projde i sjena
    A bijeli nam danak svanu.

Tijem san ovaj, o gospoje,
    Koga ja se slat ti usudih,
Primi u nježno krilo tvoje
    I milosno daj razrudi:

Da moj san od tebe visi
    Jer duša je moja u tebi
Pače moja duša ti si
    Ja bez tebe ništ po sebi.

              – A. V. Rastevčić

“Danica”, br. 15, 1845. godine

Potpiši peticiju danas - pridruži se pokretu za službeni spomendan Ante Starčevića

Peticija - Ante Starčević

Najnovije vijesti